Arhiv tekstova

U prvim nedjeljama nakon Uskrsa čitamo iz evanđelja o poteškoćama učenika da prepoznaju Uskrsloga i prihvate ga. Zašto ga ne prepoznaju kada je to onaj isti Isus, njihov Učitelj? Zašto ga mi ne prepoznajemo i ne prihvaćamo iako ga susrećemo?

 

SUSRET UČENIKA I USKRSLOGA

 

Tek nekoliko dana od kako je Isus mučen i pogubljen na križu, dok su slike tog okrutnog događaja još uvijek svježe i žive u sjećanju učenika, a strah za život obuzima njihovo srce, jer su bili bliski Isusovi nasljedovatelji, Isus se živ pojavljuje pred njima. Kakvo zapanjujuće iskustvo! Zbunjenost, nevjerica i neka nova vrsta straha obuzele su njihova srca. Da, vidjele su žene prazan grob, ali to nije bio dovoljan dokaz da izazove vjeru u nešto novo i neočekivano kao što je uskrsnuće. Čovjek uvijek traži materijalne dokaze. Da bi neočekivano prihvatio želi se u to uvjeriti svojim osjetilima. Zato Isus nakon uskrsnuća dolazi među učenike i nudi im materijalne dokaze kako bi raspršio početne dojmove da je on neka utvara, duh, a probudio vjeru da je uistinu pobijedio smrt i stoji živ pred njima. Iz tog razloga Isus pokazuje rane, traži da ga dotaknu, jede pred njima, sve kako bi oni postali potpuno sigurni da je to doista On. Svjedočenje onih koji su ga susreli nije dovoljno, sve dok susret ne dožive osobno.

Šok Velikog petka još je bio prevelik, a ljudska logika teško je ustupala mjesto Božjoj. Zato Isus pokazuje tragove svojih rana kako bi svjedoke raspinjanja uvjerio da snaga Božjeg djelovanja izlazi iz uskih okvira ljudskih očekivanja, da smrt za Boga na znači kraj, nego novi početak. Po ranama učenici prepoznaju da pred njima stoji njihov Učitelj koji im je, dok je bio s njima, iskazivao ljubav koja je svoj vrhunac dosegla na posljednjoj večeri u činu predanja za njih: »Ovo činite meni na spomen!« Dvojici učenika iz Emausa upravo će te riječi otvoriti oči i oni će u strancu koji ih je putem pratio i poučavao prepoznati svog Učitelja, ali u novom obličju, u kojem ga njihove tjelesne oči nisu mogle prepoznati. No, prepoznale su ga oči vjere u trenutku kada je ponovio gestu svoje ljubavi. U tom susretu prepoznavanja učenici su stvorili most između Raspetoga i Uskrsloga, između prošlosti obilježene nasljedovanjem i budućnosti koja će biti obilježena svjedočenjem. Tako je ovaj susret i prepoznavanje o鑛ma vjere novi po鐺tak koji izvire i napaja se na onomu 嗾o su do枴vjeli i vidjeli u susretu s Kristom.

 

NAŠ SUSRET S USKRSLIM

 

Kao što je učenicima bilo teško prepoznati Uskrsloga, isto je i nama. Mi znamo da je on uskrsnuo, ali često mislimo da nije s nama, da se s nama ne susreće. Međutim, problem je u našim krivim očekivanjima. Postajemo poput učenika koji razočarani odlaze u Emaus, jer se događaji s Isusom nisu odvijali onako kako su oni očekivali. »A mi smo mislili…« govore razočarano oni. To u njima stvara raspoloženje koje im priječi prepoznati ostvarenje Božje volje i samog Uskrslog kada im se pridružuje na putu. I u našim životima često se događaju razočarenja. U tim trenucima mislimo kako nas je Bog napustio. Vjera nam slabi te zaboravljamo na Božju ljubav i dobrotu. Tada nam pogled na stvarnost može promijeniti jedino susret s Uskrslim, srce nam može zapaliti jedino njegova riječ. Tako je bilo s onom dvojicom iz Emausa, a kasnije će biti i s ostalim Isusovim učenicima. Susret s Uskrslim i nama širi horizonte, mijenja kut gledanja i pomaže da milosno Božje djelovanje prepoznajemo i u trenucima u kojima se iz ljudske perspektive čini da Njega nema.

Ali, gdje ćemo susresti Uskrslog, gdje će njegova riječ zapaliti naše srce? U euharistiji! U njoj Uskrsli dolazi susresti se s nama, u njoj svaki put susrećemo živog Isusa, slušamo njegovu riječ, a kroz zajedničko blagovanje bivamo osnaženi da živimo vjeru, svjedočimo je i k euharistiji privodimo druge koji u njoj nisu prepoznali susret s Uskrslim. Crkveni Oci nas uče da je euharistija »izvor i vrhunac svega kršćanskog života« (LG 11). Na njeno slavlje se okupljamo kako bi posvjedočili svoju vjeru i kako bi je osnažili, kako bi iskazali salvu svome Bogu i kako bi ga susreli. Ona je trenutak susreta, trenutak kada oči vjere bivaju otvorene i sposobne spoznati da je u kruhu, u riječi, u našem zajedništvu prisutan Krist koji je za nas umro na križu i treći dan uskrsnuo. Zato smo i mi pozvani biti navjestitelji uskrslog Krista i riječima i djelima, da svijet prepozna u nama one koji se s njim redovito susreću.