Arhiv tekstova

Najveći dio useljavanja odvijao se do 1960-ih pa ćemo se ovdje koristiti podacima popisa stanovništva iz 1961. godine. Promatramo li uže regionalno podrijetlo iz SR Hrvatske najviše doseljenih u središnju Srbiju s Beogradom (velika većina odnosi se upravo na Grad Beograd) bilo je podrijetlom iz središnje Hrvatske (7.520), zatim Slavonije (5.656), Dalmacije (4.823), Like i Hrvatskog primorja (2.925). Vojvođanski Hrvati su se također useljavali u središnju Srbiju, tj. Beograd. Prema podacima iz 1961. godine iz Srijema i Bačke potjecalo ih je 3.454 i Banata 815 osoba. Iz Bosne i Hercegovine Hrvati se najviše doseljavaju 1950-ih i 1960-ih nakon čega useljavanje jenjava. Prema regionalnom podrijetlu (stanje 1961. godine) najviše ih je doselilo iz središnje Bosne (1.155), zatim Bosanske krajine (783), Hercegovine (666), Bosanske Posavine (574) i najmanje iz Istočne Bosne (110). Odredište njihova useljavanja uglavnom je bio Beograd kao državno središte, i naročito područje Vojvodine koje ovdje ne obrađujemo posebno. Najveći broj Hrvata zabilježen je upravo u tom razdoblju (1961. godine) kada ih je popisano 196.409, a činili su 2,6 posto ukupne populacije Srbije s pokrajinama. Možemo pretpostaviti da ih je bilo i nešto više od 200.000 jer se u popisu 1961. godine pojavila nova popisna kategorija Jugoslavena koja je apsorbirala među ostalim narodima i dio Hrvata. Iste godine Hrvata je u centralnoj Srbiji bilo 43.817 i predstavljali su nešto manje od 1 posto ukupne populacije. U razdoblju društvenog prosperiteta nastavljene su radne i obrazovne migracije Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, no one nisu značajnije utjecale na kretanje udjela Hrvata u populaciji Srbije. Naime, zabilježen je rast broja Jugoslavena (1971. godine 123.824; 1981. godine 441.941 i 1991. godine 323.625), a dio Hrvata se izjašnjavao Jugoslavenima, bilo zbog socijalne promocije, miješanih brakova ili oblika patriotizma.

 

Nepostojanje manjinskih institucija

 

Za razliku od Hrvata u Vojvodini koji su nastavili djelovati i organizirati se u kulturno-umjetničkim društvima (od 1950-ih bez nacionalnog predznaka u nazivima) i pod okriljem Crkve Hrvati u središnjoj Srbiji nisu imali svojih društava, niti su bili u tolikoj mjeri povezani s Crkvom. Razlog tomu je njihova disperznost i relativno mali broj, slaba ili nikakva integracija unutar zajednice, zatim onemogućavanje formiranja manjinskih institucija i društava jugoslavenskih naroda izvan matičnih republika te zbog manje prisutnosti, odnosno u nekim sredinama bez postojanja, vjerskih objekata katoličke crkve. Navedene okolnosti svakako su utjecale na slabljenje njihova nacionalnoga i vjerskog identiteta.

 

Suvremeno razdoblje

 

Raspadom SFRJ kao nekadašnji konstitutivni narod Hrvati u Republici Srbiji (SRJ) sve do 2002. nisu imali priznat status manjinske nacionalne zajednice. Sukladno tomu nisu uživali prava iz oblasti kolektivnih prava: pravo na upotrebu svog jezika i pisma, pravo na obrazovanje na materinjem jeziku, pravo na informiranje na materinjem jeziku te pravo na izražavanje nacionalne kulture. Tijekom ratnih godina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991. –1995.) zbog pritisaka mobilizacije u rezervni sastav JNA te u uvjetima nesigurnosti u području rada, života i imovine traje iseljavanje prema Hrvatskoj i drugim zemljama. Naime, mnogi su smijenjeni u državnim i javnim službama te poduzećima. Društveno-politička klima obilježena rastućom etnopolitičkom mobilizacijom većinskoga naroda pogodovala je mimikriji pa i asimilaciji hrvatskog stanovništva koje se deklariralo pod različitim popisnim kategorijama. Uslijed ekonomskih sankcija, gospodarske krize cjelokupno stanovništvo biva osiromašeno. Pripadnici hrvatskog naroda izlaz traže u iseljavanju prema matičnoj domovini ili zapadnoeuropskim i prekooceanskim zemljama, većinom mlađe dobne skupine (što je bio čest slučaj i s drugim narodima u Srbiji). 

Liberalizacijom i demokratizacijom srpskog društva stvara se povoljnija društvena klima pa se osniva više hrvatskih društva nakon 2000-te godine, jedno i u Beogradu. Međutim, tek oko 5 posto od ukupnog broja Hrvata u Srbiji sudjeluje u nekoj od aktivnosti hrvatskih društava koja su bitan čimbenik u njegovanju i očuvanju nacionalnog identiteta.

U suvremenom razdoblju, u Beogradskoj nadbiskupiji, primjetna je učestala praksa korištenja srpskog jezika u vršenju bogoslužja, unatoč tomu što je većina vjernika u ovoj nadbiskupiji hrvatske nacionalnosti. Slična pojava nedosljednosti u korištenju jezika primjetna je u emisijama Radio Marije, članice Svjetske Obitelji Radio Marije i jedine katoličke radio postaje u Srbiji kao i u pisanim sadržajima na web stranici Radio Marije Srbije. Program u Srbiji emitira se preko pet predajnika, u Novom Sadu, Subotici, Somboru, Leskovcu i Plandištu. Katolička crkva je univerzalna (nije nacionalna, npr. poput pravoslavnih crkvi) pa se pokušava prilagoditi konkretnoj sredini u kojoj se većina katolika u središnjoj Srbiji i Beogradu služi srpskim jezičnim standardom. S druge strane srpski jezik nije odobren od Svete Stolice kao jezik bogoslužja jer nije postojala osnova za to (veći broj katolika srpskog etničkog podrijetla). Međutim, u budućnosti se ne mogu isključiti i nastojanja uvođenja srpskog jezika u Beogradskoj nadbiskupiji. Dugoročno promatrano uvođenje srpskoga jezika u bogoslužje Katoličke crkve na području Srbije može imati krajnje negativne posljedice koje bi se, uz druge mehanizme koje posjeduje većinsko društvo (obrazovanje, mediji i dr.), manifestirale denacionalizacijom tamošnjih Hrvata.

(Preuzeto sa sajta Hrvatskog nacionalnog vijeća)