Arhiv tekstova

Fotografija je snimljena u Sonti, u dvorištu crkve sv. Lovre, oko kipa sv. Florijana. Fotograf je zabilježio blagoslov uskrsnog doručka, svetenja, na Uskrs. 

Blagoslov hrane se obavljao u ranim jutarnjim satima. Nekada već u pet sati izjutra. Fotografa je vjerojatno inspirirao broj ljudi koji je donosio hranu na blagoslov koji se obavljao u crkvi, a kako je skoro svaka kršćanska obitelj donosila hranu na blagoslov, crkva bi se prepunila te u njoj više nije bilo mjesta. Ostali su se smjestili u crkvenom dvorištu. Osamdesetogodišnjaci se sjećaju da su vjernici u njihovo vrijeme stajali s hranom i na ulici oko crkve, u župnom dvoru, dvorištu i bašti. Svatko je želio i smatrao kršćanskom dužnošću donijeti posvećani uskrsni fruštuk na blagoslov. 

 

Priprema hrane

 

Prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata za Uskrs su se pekla janjad. Cijelo pečeno janje bi se stavljalo u veliku korpu, košar, (uz njega sve dalje opisano), prekrilo svečanim ubrusom, tarkom, strukovi češnjaka se stavili u njuškicu kao brkovi i po dvije osobe bi između sebe nosile janje na svetenje. Tko nije imao janje, nosio bi kuhanu svinjsku šunku.

Svečana košarica od pruća se spremala navečer uoči Uskrsa. U nju su se stavljala na bijeli ubrus kuhana svinjska šunka ili dio šunke, kuhana dimljena kobasica, nešto šarenih uskrsnih jaja i obična kuhana jaja (očišćena od ljuske), koja su se ukuhala zajedno sa šunkom. Ljuske od uskrsnih jaja su se čuvale. Kad je netko obolio od grla, žene bi istucale ljuske i stavljale u čaj. Vjerovalo se da pomažu ozdravljenju. Istucane u prah su štitile od mrava, a davale su se i živini u hranu. 

U jednu polovicu kuhane ljuske od jajeta se stavljala sol. Ta sol se poslije svetenja pomiješala s ostalom soli u kući te se smatralo da je svako jelo koje je bilo soljeno s tom soli tijekom godine posvećeno. U košaricu su se stavljali mladi strukovi češnjaka, strugani hren i tri tanka komadića hrena dužine desetak cm. Uz to se stavljala mala flašica, stakalce, ili kantica, naravcke vode koja je blagoslivljana uz jelo. Naravcka voda je ona koja se prvi puta zagrabila izjutra iz kopanog bunara. Smatralo se da je takva voda čak ljekovita, tj. da ima nadnaravne moći. Sve se prekrilo s ručnikom, tarkom za svetenje. On je istkan u domaćoj radinosti, čija je potka i osnova od finog pamuka, rebrastog uzorka koji je rezultat specifičnog prepletaja. Ovo platno se zove srvijan. Na njemu su se vezli, šlingali razni uskrsni motivi kao što je križ (vjera), srce (ljubav), sidro (ufanje), jaja, pilići, kvočka, zec i cvijeće. Obrubljen je heklanom čipkom. Koristio se (i danas je tako) samo za tu priliku. Na svetenje se oblačilo u svečana ruha, ali ne i najsvečanija. Najsvečanija odjeća se nosila na misu malu ili veliku nakon doručka.

 

Rajsko blago

 

Po završenom posvećivanju, hrana se nosila doma gdje su je ukućani željno iščekivali izmučeni dugim šestotjednim postom. Na pragu kuće se dočekivalo onoga tko donosi košaricu sa svetenja. Donositelj bi rekao:

– Faljen Isus, čestiti vam bijo Uskrs!

– Uvik Isus! Živa i zdrava bila (bijo)! Šta nosiš? upitali bi ukućani.

– Rajsko blago! odgovarao je donositelj posvećenog doručka.

Ova pitanja i odgovori se ponavljaju tri puta. Nakon toga, obično majka sveti s donesenom posvećenom vodom sve ukućane. Svatko popije te vode i zagrize komadić hrena. Tek tada se ulazilo u kuću. Ispred trpeze je obitelj stojeći, zajedno izmolila Oče naš i fruštuk sa svetenja je mogao otpočeti. 

Danas se isto ovako nosi i uređuje hrana (šunka i ostalo nabrojano) u košarici na svetenje, prekrivenih s prabakinim ili bakinim tarkom za svetenje, u ranim jutarnjim satima na Uskrs, slaveći Isusovo uskrsnuće. 

Ovakva fotografija se u današnje vrijeme ne bi mogla snimiti, jer veoma mali broj vjernika, možda do četrdesetak, nosi hranu na svetenje. Današnji žitelji Sonte nisu mogli prepoznati niti jednu osobu s fotografije, osim bračnog para Agice i Pavla Zec. Naime, Agica je rođena 1942. g. u susjedstvu crkve sv. Lovra, gdje je provela cijeli život. Odmah je prepoznala tadašnjeg kapelana Antuna Gabrića (nama lijevo) koji je prijateljevao s djecom iz susjedstva igrajući razne društvene igre. Pavle, rođen 1935. g. je prepoznao svećenika Ivana Vizentanera (nama desno) rođenog 1930. u Sonti, iz školskih dana, ministriranja i vjeronauka u crkvi.