Arhiv tekstova

Za žitelje urbanih sredina salašarski život je oduvijek bio pun romantike. Za salašare ne. Radilo se teško, jedino s aspekta današnje užurbanosti živjelo se mirno i opušteno. Puno je primjera koji pokazuju kako bi se i danas moglo otrgnuti od urbanih sredina, vratiti se životu od prije cijeloga stoljeća i odmoriti se od napora suvremenoga života. 

 

Mala povijest sonćanskog salašarstva 

 

Riječ salaš potiče od mađarske riječi szallas, koja se na hrvatski jezik prevodi kao smještaj. Označava poljoprivredno gazdinstvo s kućom za stanovanje, neophodnim pratećim objektima i pripadajućim zemljištem, udaljeno od naseljenog mjesta. Salaši su nastali pod određenim, prije svega  prirodnim i ekonomskim uvjetima. Stari Sonćani u većini nisu posjedovali puno zemlje. Iz  generacije u generaciju, nakon smrti oca, djeca su je dijelila na paklije, tako da su se ionako sitni posjedi i dalje usitnjavali. Roditelji bi, radeći na toj zemlji i uz dodatno nadničenje, jedva prehranjivali obitelji. Kruha je bilo malo, kuće su bile male, s nedovoljno prostorija, ali tople, pune duše. Naslijediti bilo kakav dio placa u selu bio je san mnogih mlađih gazda, a ukoliko bi se taj san ostvario, odmah se planirala gradnja kuće. Ukoliko u talu baš i nije bilo placa u selu, gradio bi se salaš na naslijeđenoj njivi bilo gdje u ataru, tako da je u prošlosti selo bilo okruženo velikim brojem salaša. Voda je bila osnovni uvjet  opstanka na salašu, pa su mladi gazde bili prinuđeni kopati bunare. Ukoliko je postojala mogućnost, salaši su građeni pored brojnih kanala i kanalića koji su presijecali sonćanski atar. U dvorištu salaša sadilo se voće i vinova loza, a u neposrednom okolišu, koji je služio za ispašu stoke, sadilo bi se dud zbog čuvene rakije dudovače i bagrem zbog meda i ogrjeva. U ambarima  se čuvalo žito, u čardaku ili na tavancu  kukuruz, u vojatu prerađevine od mesa. Salaši su bili prave male tvornice hrane. Nažalost, poslije II. svjetskog rata i nacionalizacije, srušen je veliki dio salaša zbog ugroženosti tradicionalnog način života na njima. Uvođenjem mehanizacije u obradu zemlje dolazi i do ukrupnjavanja posjeda, što dovodi do potrebe gradnje ljetnih staništa na njivama velike površine. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća dolazi do novoga vala napuštanja salaša i preseljenja salašara u selo. Salašima su ostali odani samo malobrojni.

 

Salašarski život danas

 

U posljednjih desetak godina dolazi do obrnutoga trenda. Salaši polako postaju mamac za povratak života među njihove zidove. Pripadnika generacija koje su ih napustile sve je manje, a njihovi nasljednici razmišljaju drugačije od njih. Mnogi su salaše koji nisu bili skroz zarušeni uspjeli revitalizirati i sada dosta vremena provode u njima. Tako su obitelji Jotović i Bačić nakon boravka u inozemstvu i umirovljenja potpuno osuvremenili Ćulin salaš i Purin salaš, Emil Jakšić je napustio život u Novom Sadu, vratio se u rodnu Sontu  i svoj mir našao na novoizgrađenom etno-salašu, stomatolog dr. Milan Šimunov kupio je jutro zemlje i izgradio salaš. Da ne nabrajamo poimence, veći broj Sonćana u srednjim i mlađim godinama obnavlja stare, naslijeđene i gradi nove salaše. Neki za odmor u slobodnim danima, neki se po odlasku u mirovinu planiraju vratiti prirodi. Jedan od salašara s rodoslovom je sedamdesetgodišnji Ivan Šestan. Danas na salašu ne boravi stalno. Kupio je i kuću u selu, pa boravi u njoj zimi, a u sezoni više vremena provede na salašu. Kako kaže, u selu ga nešto pritiska, nema te slobode, toga prostranstva. Njegov salaš na katastarskom području Fajzaš, ili kako ga Sonćani zovu  u Selskom ritu, ima tradiciju dulju od dva stoljeća. »Moji preci su salašari, sudeći po obiteljskim pričama prenošenim s koljena na koljeno, po mojim računicama, oko 220 godina. Kroz cijelo vrijeme salaš je aktivan. Nije veliki, gradio se sirotinjski. U početku su izgrađene soba i kujna od zemljanog naboja, sve ostalo dograđivano je kasnije. U okolici je potrebnog materijala bilo u izobilju, pa je pomoćne objekte sagradio i dvor ogradio prvi vlasnik. Kako je salaš izgrađen pokraj jednoga od brojnih kanala, pitanje vode za napajanje stoke i navodnjavanje povrtlarskih kultura bilo je riješeno. Nije bilo nikakvih problema ni oko vode za ljudsku uporabu, u okolici su postojali i drugi salaši, a kasnije je jedan od nasljednika iskopao bunar, pa je tako salaš dobio i vodu za piće«, upoznaje nas s poviješću svojega salaša Šestan. Salašari su u većini bili sitnoposjednici. Na svojoj zemlji proizvodili su kulture potrebne za prehranu obitelji, a viškove, koji i nisu bili obilni, prodavali bi. Ivanovi preci bili su i poznati pijačari. Proizvodili su dosta povrća za prodaju. »Zemlja u Selskom ritu je vrlo pogodna za uzgoj povrtlarskih kultura. Po obiteljskoj tradiciji proizvodnju povrća, danas bi rekli ekološkog, nastavio sam i ja. Puno toga prodam na sonćanskoj tržnici, a posljednjih godina po većinu mi kupci dolaze kući, tako da do tržnice i ne stigne. Za prodaju proizvodim luk, salatu, zelen, grašak, mahune, a najviše rajčicu i sve vrste paprike, u većini autohtone. Sjetvu hibridnih vrsta izbjegavam, kadgod mogu«, kaže Ivan. Najranija sjećanja vežu ga za život i rad na salašu. »Još u dječjim danima volio sam ova prostranstva, miris polja i smiren život. Zemlju smo obrađivali konjskom zapregom, sve dok sedamdesetih godina prošloga stoljeća nismo kupili traktor. Kosilo se ručno, kukuruzi su se brali ručno, sve u svemu, radilo se vrlo naporno. Nije bilo herbicida, trava se uništavala motikom. Atar je sav mirisao, zrak je bio čist, tek kasnije, pojavom brojnih kemijskih sredstava, polja su nam počela vonjati na poljoprivrednu ljekarnu. U ratarskoj proizvodnji smo svaštarili, od kultura smo uzgajali najviše kukuruz, pšenicu, stočni ječam, zob, konoplju, stočnu repu. Pšenicu smo vozili u mlin u Doroslovu na uslužno mljevenje, pa smo brašna i griza za prehranu obitelji imali kroz cijelu godinu. Od  povrtlarskih kultura, osim onih za tržnicu, za prehranu obitelji proizvodili smo i poprilične količine luka, češnjaka, krumpira, zeleni, graha, graška, boranije i kupusa. Morali smo, obitelj je bila brojna, a godina duga. I u uzgoju stoke i peradi svaštarili smo. Ženska čeljad bila je zadužena za perad. U dvorištu i na paši pored salaša šetala su čitava jata gusaka, raca, ćuraka, morki i kokoški. Od stoke, imali smo konje, goveda, svinje i desetak ovaca. Svinje su mi oduvijek bile najzanimljivije. Znale su odlutati vrlo daleko od salaša, ali su se podnoć nepogrešivo vraćale. Nakon čitavog dana paše, rivanja i kaljanja u baricama i kaljugama u slast bi pojeli nekoliko klipova kukuruza i mirno spavale do jutra«, prisjeća se Ivan. Kaže i da se veseli povratku salašima mnogih mlađih ljudi. To mu daje nadu da će se salaši očuvati, jer bi njihovim odumiranjem odumro i jedan dio bogate tradicije Sonte.