Arhiv tekstova

Nakon Prvog svjetskog rata, stvaranjem Kraljevstva SHS počinju migracije raznih stručnjaka, kadrova različitih profila za potrebe državnih službi, poput sveučilišnih profesora, učitelja, bankara, odvjetnika te radnika različitih struka ne samo prema Beogradu već i u druge dijelove Srbije. Preseljenja hrvatskih obitelji po raznim naseljima Srbije provodila su i nadležna državna tijela. Primjerice, osobe zaposlene u državnim službama (sudstvo, željeznica, školstvo itd.) premještane su prema potrebama države, a u nekim slučajevima i po kazni zbog oporbenog političkog djelovanja. Jedan dio studenata dolazi na studije u Beograd, gdje nerijetko i ostaju stalno nastanjeni. 

 

Broj Hrvata u Srbiji

 

O preciznom broju Hrvata u Srbiji toga doba ne možemo govoriti već samo o približnim procjenama jer su popisom od siječnja 1921. godine Hrvati i Srbi svrstavani zajedno u kategoriju »Srbi ili Hrvati«. Za područje grada Beograda riječ je o nešto više od 4.000 Hrvata. a za područje »sjeverne Srbije« (približan teritorij današnje centralne Srbije) koji je privlačio manje useljenika još 2.500 do 3.000 Hrvata. Taj broj je u međuratnom razdoblju rastao, napose u Beogradu. Broj katolika (Nijemaca, Mađara, Slovenaca i dr.) bio je znatno veći, preko 37.000 u cijeloj Srbiji (uključujući Kosovo i Makedoniju), u sjevernoj Srbiji preko 19.000, a u samom gradu Beogradu gotovo 10.000. Deset godina kasnije zbog administrativno teritorijalnih promjena i organizacije države u banovine teže je pratiti etničke i vjerske promjene u stanovništvu Srbije. Popisom 1931. godine evidentirano je na području Moravske banovine (teritorijalno je pokrivala najveći dio današnje centralne Srbije) 11.000 katolika, u dijelovima Drinske i Dunavske banovine približno još toliki broj, dok je u Beogradu broj katolika narastao na 36.500. Znatan broj katolika činili su Hrvati, primjerice u Beogradu i više od polovine, što je u visokoj korelaciji s ukupnim brojem Hrvata, ujedno i najbrojnijeg katoličkog naroda u tadašnjoj državi. Značajnija središta u koje su se naseljavali Hrvati bili su još Smederevo, Kraljevo, Kragujevac i Niš. U navedenim gradovima postojala je potreba za kvalificiranom radnom snagom zbog razvoja industrije, u Kragujevcu tvornice oružja, a u Kraljevu tvornice zrakoplova.

Početkom travnja 1941. zatekao se velik broj Hrvata na području Srbije koji su se našli u neizvjesnom položaju. Neki su se vratili u svoja mjesta podrijetla, dok se manji dio odlučio za ostanak u okupiranoj Srbiji. Često su to bili slučajevi gdje su osobe zasnovale obitelji u nacionalno mješovitim brakovima. Pored opće nesigurnosti i ratnog okruženja dio Hrvata je ostao bez osobnih dokumenata i riješenog statusa. Za potrebe Hrvata na području Srbije bio je zadužen konzulat NDH u Beogradu. Predstavnici konzulata s konzulom Antom Nikšićem pokušali su popisati preostale Hrvate te zaštititi njihovu imovinu i interese. Zbog represije nad srpskim stanovništvom u NDH postojala je bojazan od mogućeg revanšizma te se postavljalo pitanje sigurnosti Hrvata na području Srbije. Stoga su hrvatske vlasti preko svog konzularnog predstavništva u Beogradu upućivale pozive preostalim Hrvatima na povratak u domovinu.

 

Regionalno podrijetlo Hrvata u središnjoj Srbiji

 

Nakon završetka rata dio Hrvata se vratio u svoja prijašnja mjesta prebivališta, a pristigli su i novi (razni stručnjaci, kadrovi različitih profila, radna snaga potrebna u obnovi itd.). Tako je prvim poslijeratnim popisom u Srbiji popisano ukupno 169.864 Hrvata (centralna Srbija bez pokrajina 30.342, u Vojvodini 134.232 i na Kosovu i Metohiji 5.290). Većina popisanih Hrvata središnje (uže) Srbije (80 posto ukupnog broja) živjela je u prvim poslijeratnim godinama u Beogradu. Prema rezultatima popisa 1948. 22.496 ili dvije trećine Hrvata bilo je rođeno u drugim republikama. Najveći udio Hrvata u središnjoj Srbiji s gradom Beogradom bio je podrijetlom (po mjestu rođenja) iz Hrvatske (19.739) zatim iz Bosne i Hercegovine (2.322) dok je iz ostalih republika potjecao neznatan broj građana hrvatske nacionalnosti.

(Preuzeto sa sajta Hrvatskog nacionalnog vijeća)