Arhiv tekstova

Za vratare kažu da postoji izreka koja se često pokazala točnom, a to je da što su stariji, to su bolji. U slučaju vratara iz Plavne to se, čini se, obistinilo. Željko Novaković je prvi put stao na vrata na školskom natjecanju u svom rodnom selu Plavna, a nakon nekoliko izvrsnih intervencija njegovi suigrači iz razreda bili su ugodno iznenađeni i začuđeni, jer on nikada do tada nije branio. I sam Željko se pomalo začudio jer do tada nije znao za svoje umijeće. To je bio početak, a kraj karijere se još uvijek ne zna, iako Željko ima 51 godinu.

 

OPERATIVNI ZAHVAT U DJETINJSTVU

 

U njegovom slučaju zanimljiv je tijek karijere, budući da se u sedmoj godini razbolio, dobio upalu pluća, te mu je čak izveden i kirurški zahvat na plućima. Operacija je bila uspješna, a Željko nakon te operacije nije smio raditi gimnastiku u školi sve do petog razreda.

»Sjedio sam sa strane i gledao kako moji vršnjaci igraju nogomet, a ja ne mogu. Tada sam se već osjećao zdravim i želio sam igrati, ali roditelji mi nisu dali plašeći se za moje zdravlje. Uvjerio sam oca da me odvede k liječniku na kontrolni pregled, a on je rekao da mogu nastaviti fizičke aktivnosti. Ubrzo smo u školi imali jednu utakmicu na kojoj sam branio, pošto nije bilo nikog drugog. Na prvu sam loptu odlično reagirao i spriječio  siguran pogodak te sam pokazao da znam braniti, a to ni sam do tada nisam znao«, priča nam Željko.

 

OD PUNOLJETSTVA NA GOLU SLOGE

 

To je bio praktički početak, nakon čega je počeo braniti za podmladak Sloge. Iz utakmice u utakmicu, Željko je bio sve sigurniji na vratima i na taj način postao nezamjenljiv na vratima omladinskog tima. Već sa 16 godina počeo je braniti za prvi tim, ali je bio premlad da postane standardnim vratarom. Ipak, već sa 18 godina postao je standardni vratar u prvom timu Sloge. Nezamjenljiv na golu je i dan danas. Mnogo prvenstvenih i prijateljskih utakmica dobivene su isključivo zbog Željkovih dobrih obrana, kada je poput maga čuvao svoju mrežu i nije dozvoljavao protivnicima da je zatresu. U timu nije imao konkurenciju pošto bi svi mlađi vratari koji su ga zamjenjivali brzo odustajali kada se on pojavi.

 

VJERAN MATIČNOM KLUBU

 

»Mogao sam otići u nekoliko klubova, pošto sam imao pozive, prije svega u Tvrđavu iz Bača, ali nisam želio otići iz svog mjesta. Najbolje se osjećam u svom selu i uopće ne osjećam da imam već pedeset jednu godinu. Nisam izgubio na brzini, refleksi su mi još uvijek dobri, a sa sadašnjim iskustvom mi je lakše braniti, a s lakoćom i danas napravim po koju paradu. Živim sportski, ne pušim ne pijem, aktivan sam po cijeli dan, a treninzi mi ne padaju teško. U dobroj sam kondiciji i ništa mi nije teško. Ako me zdravlje posluži i dalje, još ću dugo stajati na vratima Sloge. Sada je već 37 godina od kako se bavim nogometom, još malo pa ću navršiti vratarski staž za mirovinu, ali na nogometnu mirovinu još ne mislim. Igram za svoju dušu i za selo, iako nikada nisam imao materijalne koristi od nogometa. Jednom sam samo dobio od sponzora trenirku i tenisice, to je sve što sam dobio. Volim poslije utakmice druženja, uz pivo i sok i ponekad neku večeru. Razliku u godinama u odnosu na suigrače i ne osjećam, sve su to moji prijatelji, bez obzira što sam od svih njih dvostruko stariji, pa i više. Mlađi me normalno prihvaćaju, navikli su na mene. Onog trenutka kada budem osjetio da ne mogu sam ću napustiti nogomet, ne čekajući da mi to netko mora reći«, kazao je Željko.

Po  mišljenju Željkovih nekadašnjih i sadašnjih suigrača još dugo će on čuvati mrežu plavanjske Sloge, a već sada je  vratar s najdužim stažom u Plavni.