Arhiv tekstova

Postupnim osamostaljivanjem Srbije, u početku kao vazalne turske kneževine 1830., neovisnosti 1878., do kraljevine 1882. jačaju veze s ostalim južnoslavenskim narodima u susjedstvu, ali i želja Srbije za teritorijalnim proširenjem te da se stavi na čelo južnoslavenskog ujedinjenja pod svojom krunom. Nakon zabrane ilirskoga imena u Monarhiji ilirci su objavljivali list Branislav u Beogradu 1844., međutim ilirska ideja ne nailazi na velik odjek u Srbiji, svakako i zbog njezina sve samostalnijeg položaja. U isto vrijeme nastaje Garašaninovo Načertanije, tajni plan prema kojem se upravljala vanjska politika Srbije. Također, knjiga Vuka Stefanovića Karadžića Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona (1849.) utjecala je na odnos prema svim štokavcima u susjedstvu Srbije (pravoslavnima, katolicima i muslimanima), koji su prema Karadžiću Srbi. Tako »Srbi katolici« sebe, tvrdi Karadžić, zovu raznim imenima (Bunjevci, Šokci, Krašovani, Iliri, Latini, Bosanci, Slavonci, Dalmatinci, Dubrovčani).

 

Doseljavanje 

 

Srbi u Habsburškoj Monarhiji sve su se više okretali prema Beogradu, ali i neki pripadnici Hrvata iz Južne Ugarske (Kalor Milodanović iz Subotice), Dubrovnika (Matija Ban, Medo Pucić) i drugih krajeva teritorijalno bližih Kraljevini Srbiji (npr. iz Bosne i Hercegovine). Neki su preseljavanjem u Srbiju i Beograd prihvaćali srpsku nacionalnu svijest. Josip Pančić, rođen u Ugrinama kod Bribira u Hrvatskom primorju, školovao se u Gospiću, Rijeci, Zagrebu i Pešti, najveći je dio života proveo u Srbiji i postao je prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije. Austrofilska orijentacija Srbije krajem XIX. stoljeća pogodovala je porastu broja austrougarskih građana na njezinom teritoriju, među njima i Hrvata. Naročito su bili prisutni u Beogradu, Smederevu, Nišu itd. Razvijanjem ekonomskih veza između Srbije i Austro-Ugarske i gradnjom željeznice Beograd – Niš – Vranje, osamdesetih godina XIX. stoljeća u Srbiju dolaze stručnjaci i radnici katolici raznorodnog podrijetla. Na području Kraljevine Srbije u to vrijeme postojale su tri župe, u Beogradu, Nišu i Kragujevcu. Broj katolika u to vrijeme se kretao oko 10.000 (u Beogradu više od polovice tog broja). Veći broj katolika bio je u Nišu (preko 1.000) i u Kragujevcu (oko 600) gdje su većinom bili uposleni u tvornici oružja. Prisutnost sve većeg broja katolika, koji je u kontinuitetu rastao od sredine XIX. stoljeća, nametnuo je pitanje konkordata između Vatikana i Srbije koji je postignut tek 1914. godine, nakon što je Srbija izašla osnažena iz balkanskih ratova. Iste godine ustanovljena je Beogradska nadbiskupija. Srbija je nakon Balkanskih ratova izašla osnažena i teritorijalno proširena. Teritorijalnim proširenjem raste i broj pripadnika drugih naroda i pripadnika drugih konfesija, katolika, muslimana, židova. Od tog razdoblja u njezinim su granicama i Hrvati s Kosova (naselja Janjevo, Letnica, Vitina i okolna sela). 

 

Prostorna, politička i etnička bliskost

 

Zbog blizine Srijema, napose Zemuna srpskoj prijestolnici, žive su veze na tom prostoru. U Srbiju i Beograd na prijelazu XIX. na XX. stoljeće dolaze brojni stručnjaci, politički nezadovoljnici, bjegunci, novinari. Među njima su i poznate osobe hrvatskog političkog i kulturnog života Antun Gustav Matoš, Stjepan Radić, Augustin (Tin) Ujević, Ivo Vojnović i drugi. Pojedinci među mladom hrvatskom inteligencijom zagovaraju jedinstvo Hrvata, Srba i ostalih južnih Slavena, npr. Tin Ujević u godinama pred Prvi svjetski rat dolazi u Beograd gdje agitira protiv Austro-Ugarske. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata mnogi Hrvati se prijavljuju kao dobrovoljci u srpsku vojsku, često i iz iseljeništva u prekooceanskim zemljama, i sudjeluju na solunskom frontu. Najpoznatiji je svakako bio Alojzije Stepinac, kasniji zagrebački nadbiskup.

(Preuzeto sa sajta Hrvatskog nacionalnog vijeća)