Arhiv tekstova

Slika ministranta (moje malenkosti) stara je preko 60 godina, potječe s obreda svećenja ila u Maloj crkvi u Subotici 1954. godine. U to doba je u Maloj crkvi bio župnik Matiša Zvekanović, a obred svećenja ila se odvijao na sljedeći način. Na Veliku subotu na starinskom štednjaku se kuhalo šunku, jaja, kobasice, u pećnici pekao uskrsni kolač, a iz vrta se vadio mladi luk, rotkvice, hren, bralo svježe proljetno cvijeće. Tijekom Velikog tjedna žene i djevojke su šaranjem ukrašavale jaja čime se od davnina čuvala umjetnička tradicija. Svu pripravljenu hranu za posvetilište domaćica je pomno slagala na veliki porculanski tanjur te gotovo ritualno polagala u košar. Na vrhu košara je položila uskrsni kolač umiješen i pečen u obliku pletenice, umotan u bijelu svježe uglačanu maramu. Na posljetku je cijeli košar prekrila s lijepo vezenim bijelim platnom. 

Dvojica jačih članova obitelji su nosila košar do crkve, a ostali članovi, roditelji i još mala djeca iz obitelji, išli su za njima.

 

BLAGOSLOV

 

Obred u Maloj crkvi na Veliku subotu je započinjao blagoslovom jela već u 13 sati. Kako su župljani dolazili sa svojim kotaricama, tako su žene obučene u svečane haljine zauzimale mjesto jedna do druge u dvoredu uz klupe u središnjem dijelu crkve, a kotarice su stavljale na pod ispred sebe. Najprije se u obliku dvoreda ili špalira popunjavao najviđeniji središnji prostor crkve, a zatim prostori s lijeve strane, pa s desne strane oko klupa unutar crkve. Kada u crkvi više nije bilo mjesta, špalir se tada oblikovao u novi dvored u još većem krugu okolo crkve, u lijepo uređenom parku. Dok se čekao početak obreda, stotine žena stojeći iza svojih mirisavih kotarica, ogledale su onako, ispod oka, tuđe kotarice i odmjeravale čiji su vezeni pokrivači bili ljepši. Bio je to ponos marljivih bunjevačkih domaćica. Župnik je svećenje ila predvodio pristupnom obrednom molitvom u crkvi ispred glavnog oltara, a svima prisutnima uokolo crkve u parku dan je znak zvonom da svećenje počinje. Nakon obredne pristupne molitve župnik se u pratnji brojnih ministranata (među kojima sam bio i ja) uputio s blagoslovljenom vodom od kotarice do kotarice, od obitelji do obitelji, žene su otkrivale svoje zavežljaje kako bi na njihove jestvine pala blagoslovljena voda. Kad je blagoslovio dvorede s lijeve i desne strane unutar crkve, uputio se tada izvan nje i vijugavim dvoredom nekoliko puta oko crkve, kroz park. Nakon škropljenja, župnik i ministranti su se vratili u crkvu i započimali molitvu blagoslova tamjana. Župnik je tada nanovo krenuo s ministrantima zavojitim špalirom unutar crkve, a zatim oko nje blagoslivljati jela kâdom. Nakon ophoda s kađenjem žene su prekrivale jelo u kotaricama, a župnik se s ministrantima vratio u crkvu, gdje je molitvom zahvalnicom okončao obred svećenja ila. Cijeli je taj obred trajao oko jedan sat. 

 

DARIVANJE SIROMAHA

 

Poslije svećenja ila narod se počeo razilaziti. Međutim, prolazeći kroz park, uz drvored se oblikovao još jedan kraći, neformalni jednored siromaha i prosjaka koji su došli s raznih strana praznih košara. Oni su tako u nizu ispred sebe postavili svoje kotarice, a svi su župljani prolazeći mimo njih darivali ih tko kobasicom, tko jajetom, tko malim uskrsnim kolačem, posebno za njih ispečenim, a netko ih je darivao novcem. Bio je to čin velikog iskaza humanosti i dobrotvorne ljubavi prema siromasima. Kad se je došlo kući nastalo je veliko iskušenje, jer se košar s posvećenim ilom nije otvarao do uskrsnog doručka. Ali moralo se izdržati...