Arhiv tekstova

Nedjelja Muke Gospodnje ili Cvjetnica početak je Velikog tjedna, početak kraja Isusovog ovozemaljskog života i dovršetka Božjeg spasenjskog plana.

 

NEDJELJA KONTRASTA

 

Liturgija Cvjetnice ujedinjuje u sebi dvije suprotnosti. Ona nas prvo vodi kroz događaj Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem u kojem ga narod s velikim oduševljenjem dočekuje, slavi ga i kliče mu. Kada bi se na tome zaustavili bez osvrta na događaje koji su uslijedili rekli bismo da je narod konačno prepoznao u Isusu dugo očekivanog Mesiju. Međutim, liturgija nas kroz navještaj Muke podsjeća na zaokret koji će se ubrzo dogoditi. Svečani povici »Hosana! Hosana!« postat će uskoro bezdušan zahtjev »Raspni ga, raspni!«, kao što će se svečana povorka koja kličući prati Mesiju vrlo brzo pretvoriti u povorku koja kroz ulice istog grada prati Isusa prema Golgoti. Narod je pokazao tako svu svoju prevrtljivost i nepostojanost koja ide od slavljenja do razapinjanja.

U toj nedjelji kontrasta koja objedinjuje slavu i poniženje, ushićenje i odbacivanje, jedini postojan je Isus koji korača svojim mesijanskim putem bez obzira na raspoloženje naroda. Ni iskazana radost i ubrzo pokazan prezir naroda nije ga pokolebao u ostvarenju Božjeg spasenjskog plana za nas grješnike. Iako moćan Božji Sin dopustio je da ga oni koji misle da su moćnici ismiju i ponize, da njega koji je Spasitelj prikažu i osude kao razbojnika. Njegova ljubav bila je, a i sada je, veća od ljudske zloće, zato je dopustio da se na njemu ostvari davno najavljeno proroštvo: »Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu« (Zah 9, 10). 

Za vrijeme svog javnog djelovanja Isus je često bio neshvaćen. Mnogi su od njega imali drukčija očekivanja, jer se njihova slika Mesije nije podudarala s Isusovim nastupom. Međutim, tek ovim svečanim ulaskom u Jeruzalem svi ti kontrasti se zaoštravaju. Isus zna da će nakon ovog zanosnog klicanja mase uslijediti muka i križ, ali isto tako zna da je to jedini put do slave koju mu je namijenio Otac, kao i jedini put za spasenje ljudi. Zato Isusa ne može pokolebati ni Herod ni Pilat, ni muka koja ga čeka. Zato ne sklapa s ljudima kompromise, nego dopušta njihovo okrutno ponašanje, jer nakon što sve to prođe on će spasiti grješnike koje toliko ljubi i sam će biti proslavljen.

 

CVJETNICA U VJERI

 

U životu vjernika često se događa Cvjetnica. Koliko smo puta bili poput ovog naroda i prvo slavili Boga, a onda ga odbacivali, osuđivali prevrtljivost ovog naroda, a i sami bili prevrtljivi, ustvari se uvijek priklanjali masi. Podložni smo tome da prihvaćamo Boga onda kada ga prihvaća većina koja nas okružuje, a i da ga odbacujemo ako ga većina odbaci. U svemu pa i u vjeri ljudi prate trendove. No, vjera ne trpi praćenje trendova, Bog želi uvijek biti »u trendu«, jer kad se budu zbrajala naša djela pred licem Božjim gledat će se kad smo ga odbacili a kad prihvatili. I među svjetinom koja prvo kliče Isusu, pa ga onda šalje na križ bilo je mnogo onih koji su se jednostavno priklonili mišljenju većine, bez mnogo vlastitog razmišljanja. Vjera traži postojano prianjanje uz Boga kao što je Krist bio postojan u izvršenju svog mesijanskog poslanja.

Sklapanje kompromisa s ovim svijetom nije moguće, jer ili Boga prihvaćamo ili odbacujemo, ne možemo biti kršćani samo povremeno, nego ili to jesmo ili nismo. Ako jesmo, to znači prihvaćati Krista i kada ga drugi odbacuju, stajati pod njegovim križem poput Ivana, i kada su se svi razbježali jer se boje što će reći oni koji ga osudili. To znači bez straha od okoline poput satnika priznati: »Ovaj čovjek uistinu bijaše Sin Božji!« (Mk 15, 39).

Biti vjernik nije danas popularno. Vjernicima se zamjera da su staromodni, konzervativni i sl. Dopustiti da nas prozivke onih koji Krista odbacuju pokolebaju u našoj vjeri dovodi nas u situaciju da smo poput ovih koji Krista prvo slave a onda odbacuju. Ali, to je kušnja pred koju nas Bog stavlja želeći provjeriti jesmo li uistinu njegovi ili smo se priklonili svijetu. U želji da se uklopimo, da budemo prihvaćeni i uvažavani u društvu nekada je ova kušnja prevelika i pod njenim teretom pokleknemo. No, imajući pred očima Isusov križni put koji je prošao samo radi našeg spasenja trebamo pronaći snagu i način da se odupremo želji priklanjanja svijetu i ostanemo uz Krista. Tako ćemo uvijek biti oni koji svome Mesiji kliču: »Hosana! Hosana!«