Arhiv tekstova

U osvojenim područjima Turci su pozivali dubrovačke trgovce da dođu u njihove gradove jamčeći im slobode. Dok je Murat II. opsjedao Smederevo, kasnije i Beograd izdao je povelju Dubrovčanima o slobodi trgovine. I nakon prelaska Smedereva pod tursku vlast u njemu se održala dubrovačka kolonija. Unatoč tome što su imali jamstva sultana i mogućnost nesmetanog djelovanja i življenja pod turskom vlašću, vjerojatno zbog kršenja tih prava, dubrovačka vlada je 1439. godine poručivala svojim građanima u Novom Brdu koji je bio pod još nezauzetim dijelom srpske Despotovine da u slučaju turskog napada ustraju i junački ga brane kako su to i prije činili. Dubrovačka kolonija u Novom Brdu bila je specifična po tome što su mnogi njezini građani tamo živjeli stalno, imali su nepokretnu imovinu iz čega je prema nekadašnjem sporazumu sa Stefanom Lazarevićem iz 1405. slijedila njihova obveza u sudjelovanju u obrani grada. Dugrovački građani koji nisu imali nepokretnu imovinu u gradu imali su mogućnost odlučiti žele li ili ne žele sudjelovati u obrani. Staleški odnosi dubrovačkih građana koji su postojali u Dubrovniku prenijeli su se i u Novo Brdo, vjerojatno i u druge kolonije pa dolazi do sporova između pučana i vlastele. Pučani koji su prezirali vlastelu, i budući da su bili u većini, za kapetane su birali samo pučane, što je dubrovačka vlada odbila i imenovala kapetane iz redova vlastele. 

 

Dubrovačka diplomacija

 

Vodeći višestruku politiku Dubrovčani su lobirali kod sultana da zaštiti njezine građane u slučaju zauzeća srpskih gradova. Svjesni turske nadmoći prilagođavali su se nastalim okolnostima te vode samostalnu politiku, što je od 1358. godine Dubrovnik praktički i bio, samostalna republika iako je formalno priznavao vrhovništva okolnih moćnijih država. Neposredno pred zauzeće Beograda dubrovački poslanici su zatekli Sujeljmana II. i Portu u opsadi gdje su im potvrđene povlastice i carine koje moraju plaćati. Za turske vlasti djelovale su kolonije, neke s manjim prekidima, u Novom Pazaru, Krupnju, Livđanu (na Kopaoniku), Leskovcu, Prokuplju, Kruševcu, Užicu, Valjevu, Nišu, Beogradu itd. Jedna od najbogatijih i s najvećim brojem obitelji bila je u Prokuplju, gradu koji je u to vrijeme bio veći i značajniji primjerice od Niša, a nalazio se na povoljnom geografskom položaju. Sredinom XVII. stoljeća u Prokuplju je živjelo 90 dubrovačkih trgovaca koji su posjedovali 50 dućana, 31 kuću i 30 vinograda. Tragovi postojanja te kolonije sačuvani su u nazivu dijela grada Carina gdje je bila dubrovačka kolonija, latinska crkva i dubrovačko groblje pored nje. U Novom Pazaru su imali crkvu i kapelana, a u razdoblju prosperiteta sredinom XVII. stoljeća imala je oko 200 dubrovačkih građana. Prema broju dubrovačkih građana, kao i ostalih katolika (iz Bosne i dr. zemalja) bila je jaka beogradska kolonija. Katoličkih crkava ili privatnih kuća koje su služile u tu namjenu bilo je i u drugim gradovima, a postojala su i dubrovačka groblja u sredinama gdje su bili brojniji i trajnije obitavali (npr. Niš, Beograd). U naseobinama pod turskom vlašću tijekom XVI., XVII. i XVIII. stoljeća vlastela se javlja rjeđe, kao i izrazito bogati pučki sloj. Stanovništvo u njima uglavnom predstavljaju pripadnici siromašnijeg građanskog sloja. Unutar svojih naseobina živjeli su načinom kojim su navikli u Dubrovniku. Držali su do svojih običaja, prakticirali su katoličke vjerske obrede, a dio svoje imovine ostavljali bi crkvi nakon smrti. Osim trgovinom bavili su se nekim obrtima te kreditiranjem drugih trgovaca i domaćeg stanovništva. Bez dušobrižništva katoličkih svećenika jedan dio starih katolika rudara prešao je na islam ili pravoslavlje, napose nakon jačanja obnovljene Pećke patrijaršije. Carski kajmekan naredio je 1575. da kadije ne vjenčavaju katolike u Prijepolju i drugim mjestima Podrinja iz čega možemo zaključiti da je u to vrijeme još bilo katolika na tom području. 

(Preuzeto sa sajta Hrvatskog nacionalnog vijeća)