Arhiv tekstova

Prošlogodišnja učenica generacije OŠ Ivan Goran Kovačić u Sonti, Ksenija Bukovac, uvijek nasmijana šesnaestgodišnjakinja, danas je odlična učenica I. razreda srednje medicinske škole Dr Ružica Rip u Somboru. Paralelno sa školom odrastala je i na tatamiju, pa je već devet godina članica KK Kumite u Sonti.

 

U karateu od djetinjstva 

 

Ova nadasve skromna i druželjubiva djevojka, iako ima brojne obaveze u školi, ne odustaje od omiljenog sporta. Dio slobodnog vremena, kojega baš i nema puno i dalje posvećuje svojoj pasiji od djetinjih dana, karateu. »Karate sam započela trenirati od samog polaska u osnovnu školu prije devet godina. Prvi put kad sam vidjela djecu u bijelim kimonima, ostala sam očarana. Iako me je stariji brat Josip često zadirkivao da je to sport za dječake, nisam odustajala, a imala sam i stopostotnu podršku majke Vesne i oca Josipa. Upisali su me u školu karatea KK Kumite u Sonti, kod trenera Tomislava Matina, pa sam na treninge odlazila u pratnji majke ili brata. Onako malena, sama sebi sam izgledala jako važna. Moje prijateljice su se igrale lutkama, a ja sam, eto, imala pravi pravcati kimono i redovito dva puta tjedno zaozbiljno trenirala u sportskoj dvorani u Sonti. Prolaskom godina obaveze u školi su mi se povećavale, ali dobrom organizacijom vremena sve sam postizala pa tako nisam propustila niti jedan trening ili natjecanje. I danas kažem, a tome su me učili roditelji, ali i moj trener Matin, da su u osnovi svakog uspjeha, bilo u školi, bilo u sportu, rad, red i disciplina.« 

 

Drag joj je svaki trofej 

 

Na naše pitanje koji joj je najdraži trofej, u očima joj se pojavila nedoumica. »Za vrijeme osnovne škole sudjelovala sam na svim natjecanjima za koja me je trener odredio. Sudjelovala sam i na školskim natjecanjima u znanju iz više predmeta. Pobjeđivala sam i na jednoj i na drugoj fronti. Osvojila sam dosta diploma na školskim natjecanjima, a isto tako i dosta diploma, zlatnih, srebrnih i brončanih medalja na turnirima u karateu. Svaka ta diploma, svaka medalja ili pokal ima neku svoju priču i podjednako su mi drage. Iza svake stoji uporan rad, puno prolivenog znoja i svakako, znanje mojega trenera, koje je kroz sve ove godine nesebično prenosio na nas. Na treninge odlazim i dan danas. Istina, sada imam još manje slobodnog vremena nego tijekom osnovne škole, ali moja ljubav prema karateu kroz sve ove godine nije ni malo oslabila, naprotiv. Treniram koliko god uspijem, rijetko sam baš toliko zauzeta drugim obavezama da ne bih mogla odvojiti nekoliko sati tjedno za moj omiljeni sport. Evidenciju o osvojenim trofejima ne vodim, ali sva odličja čuvam u svojoj vitrini. Ipak, jedno bih izdvojila. Na koncu 2008. godine proglašena sam najboljim karatistom našega kluba za tu godinu, a trener mi je uručio pokal. To mi je bio vrlo snažan poticaj za dalji rad. Trener me je stalno dodatno motivirao za nove uspjehe. Govorio bi mi da brzo napredujem, pojačavao je intenzitet rada samnom, postupno me sve više opterećivao, a ja sam se, s druge strane, trudila da novim uspjesima opravdam njegove procjene. Položila sam za tehnički crni pojas, a kako u travnju punim 16 godina, što je jedan od uvjeta, u lipnju planiram polaganje potrebne razlike za pravi crni pojas.«

 

Planovi 

 

Poput svih mladih, Ksenija je puna planova za bližu i dalju budućnost. »Bijela boja je boja moje budućnosti. Bijele su odore medicinara, ali su bijela i kimona karatista. Namjeravam završiti srednju medicinsku školu i upisati medicinski fakultet. Odmalena sam sebe vidjela u liječničkoj ordinaciji pa sam se dugo pripremala za nastavak obrazovanja za poziv liječnika. Nadam se da ću i nadalje dobrom organizacijom vremena uspjeti uskladiti obaveze u školi, a kasnije i na fakultetu, sa željom da nastavim s usavršavanjem u karateu. Nadam se da ću uspjeti ostvariti planirano, jer me ni danas ne napuštaju čvrsta volja za napredovanjem, sticanjem novih znanja i želja za uspjehom, koji  su oduvijek bili ključni elementi u svim mojim postignućima, kako u sportu, tako i u obrazovanju. Obožavam i putovanja. Odmalena sam, dok su moji vršnjaci uživali u crtaćima i igricama, gutala putopisne emisije na televiziji. Sticajem povoljnih okolnosti i do sada sam dosta proputovala, a nadam se da će putovanja biti i u budućnosti.«