U okviru manifestacije Muzeji Srbije, deset dana od 10 do 10 Pančevci su u svom Narodnom muzeju mogli vidjeti izložbu pod nazivom Mihovil Tomandl – čuvar baštine autora Srđana Božovića i Damira Prašnikara.
Tomandl je bio vrlo značajna ličnost u javnom i kulturnom životu grada koja se posebno istakla svojim doprinosom pančevačkome bibliotekarstvu, arhivistici i historiografiji. Rođen je 1894. godine u Brčkom od oca Josipa i majke Katarine rođ. Pletenac. Njegovi su roditelji preselili 1909. u Pančevo. Mihovil Tomandl je završio gimnaziju u Zemunu i školovanje nastavio u Beču i Zagrebu na studijima prava gdje je 1923. godine promoviran za doktora pravnih znanosti. Nakon završetka fakulteta vratio se u Pančevo i radio u Okružnom i Osnovnom sudu te se potom počeo baviti odvjetničkim poslom.
Novinarstvo i publicistika su ga privukli još kao mladog gimnazijalca pa je tada objavljivao brojne napise za različite listove. Bio je urednikom tjednika Pančevac i lista Narodna sloga. Početak tridesetih obilježen je njegovim radom i znanstvenim istraživanjima glazbenih i kazališnih tema, pisao je o političkoj i kulturnoj povijesti Vojvodine od XVIII. do XX. stoljeća, ponajviše o Pančevu i Novom Sadu. Njegova briga za svoje sunarodnjake u južnome Banatu za to vrijeme nije jenjavala. Tako primjerice u jednom od brojeva Pančevca objavljenom 11. srpnja 1920. godine na prvoj stranici tiskan latinicom izlazi Tomandlov tekst pod nazivom Naši Šokci u kojemu on spominje Hrvate iz Starčeva, Neuzine, Glogonja i Opova naglašavajući da im treba pružiti pomoć u prilagodbi novim društvenim uvjetima.
Najznačajnija djela dr. Mihovila Tomandla su Dr. Svetislav Kasapinović, Život i rad Konstantina Peičića, Pančevo za vrijeme Prvog svjetskog rata 1914. – 1918., Vojvoda Stevan Šupljikac kao komandant srpskih vojnih snaga u Vojvodini 1848. godine, Statističko – topografski opis vojne komune Pančevo i dr. Jedna od njegovih najobimnijih studija Spomenica Pančevačkog srpskog crkvenog pevačkog društva 1838. – 1938. objavljena je u povodu stote obljetnice ovog crkvenog zbora. U njezinu uvodu Milan Ćurčin odaje priznanje Tomandlu kao Hrvatu-katoliku i »kulturnom sinu našega naroda« koji je tada bio inicijatorom proslave i glavnim priređivačem spomenute monografije.
Poslije Drugog svjetskog rata Tomandl se bavi knjižničarstvom i arhivistikom. Od 1944. do 1953. bio je na čelu Gradske knjižnice u Pančevu koju postavlja na suvremene osnove. 1953. i 1954. radi kao upravnik Gradske državne arhive, gdje kao arhivist i stručni suradnik djeluje do odlaska u mirovinu. Preminuo je 1963. u Pančevu ostavši upamćen kao pasionirani ljubitelj umjetnosti i kulture, darovatelj pančevačkoga muzeja i veliki zaštitnik kulturne baštine.
