Arhiv tekstova
22.05.2015
Imate li saznanja što se Hrvatima u Vojvodini događalo 90-tih?
Tivadar Farago, novinar, Sombor
Informacije iz medija
Činjenice o protjerivanju Hrvata iz Vojvodine početkom 90-tih su mi poznate iz medija, najviše slučaj Hrtkovaca u Srijemu. Na sreću bilo je tada medija koju su izvještavali o tome i na sreću bilo je i kasnije novinara i medija koji su svih proteklih godina podsjećali na te strašne događaje. Tako sam i saznao da je na tamošnje stanovništvo vršen pritisak, odnosno da su im upućivane ozbiljne prijetnje ukoliko ne napuste svoje domove. Nije mi bilo teško u to povjerovati, budući da se sjećam kakva je retorika korištena na javnim nastupima desničarskih stranaka, a ni mediji nisu bili imuni na stvaranje loše slike o manjinama, dok su pojedince opet predstavljali kao patriote, koje se maltene odriču svoga podrijetla. Iako se o tome u našoj sredini ne govori, jer obično se kada je riječ o protjerivanju Hrvata govori o Srijemu, pretpostavljam da je takvih slučajeva bilo i u Somboru i okolici. Tako sam prilikom novinarskog posla, u posjetu jednoj izbjegličkoj obitelji koja je dobila pomoć u građevinskom materijalu čuo da je kuća u kojoj žive nekada pripadala jednom Hrvatu, koji je kuću prodao krajem devedesetih godina i odselio se iz salašarskog naselja, u kojem mahom žive Bunjevci i Hrvati. Ne isključujem ni mogućnost diskriminacije ljudi na poslu, s obzirom da se to dešavalo i drugim manjinama, a devedesetih je bilo posebno »nezgodno« isticati hrvatsko podrijetlo.
Mislim da o ovome što se događalo treba stalno govoriti i stalno podsjećati kako se tako nešto više nikada ne bi dogodilo nikome tko živi u ovoj našoj Vojvodini.
Z. V.
Vladimir Ćosić, novinar, Srijemska Mitrovica
Bratstvo i jedinstvo
Na seobu Hrvata iz Srijema ne može se gledati odvojeno od sličnih ili istih seoba Srba iz Hrvatske, samo u obratnom smjeru. Bez obzira na to koliko su seobe sudbinske za ljude s ovih prostora, one o kojima je ovom prilikom riječ, na svoj su način drugačije i tragičnije. Meni koji sam odgojen kao Jugoslaven i čija je obitelj bila višenacionalna, nije bilo jednostavno pomiriti se s tim da se raspada država u kojoj sam bio rođen i odrastao.
Naravno da nisam očekivao da ćemo i poslije Titove smrti nastaviti živjeti »bezbrižno« kao djeca u vrtiću, ali krvavi raspad Jugoslavije i takav rasplet situacije s ratom i prognanicima nisam očekivao. I sada, kada je već prošlo više od dvije decenije od tog vremena, ne mogu a ne sjetiti se onog aforizma, poznatog srpskog satiričara, koji nam postavlja pitanje što će biti kada se posvađaju Bratstvo i Jedinstvo? Koliko god bi to pitanje nekada izgledalo smiješno, toliko je odgovor na ovo pitanje surov, sa svim tragičnim posljedicama koje nisam mogao ni zamisliti.
Iz Hrtkovaca, Kukujevaca i drugih sela u Srijemu, zauvijek su se iselili ljudi koje sam poznavao. Tu sada žive drugi ljudi, koji su došli jer su se morali iseliti iz Hrvatske. Jednoga dana će se u knjigama pamtiti tko je gdje živio i tko je kad i odakle došao, u ovoj zemlji gdje su svi dođoši, jer su svi nekad odnekud došli. Ljudske će sudbine prekriti ružmarin, snjegovi i šaš. Sve će izgledati isto kao nekada, mada zapravo nikada neće biti kao što je nekada bilo.
S. D.
Ilija Bursać, elektrotehničar, Apatin
Neka povijest sudi
U devedesete sam ušao kao dječak, iz njih sam izašao kao mlad čovjek. Na žalost, znam što se u tim vremenima događalo, ne samo Hrvatima, nego i pripadnicima svih drugih nacija koje nisu dio većinskog naroda, a žive na ovim prostorima. Potječem iz nacionalno neostrašćene obitelji i u kući sam odgojen u duhu jednakosti i tolerancije. S druge strane, država je najviše putem medija kreirala stavove društva po principu da često ponavljana laž postaje istina. Tako su poticane najniže nacionalističke strasti i uslijedilo je sve ono ružno što smo proživjeli. Proces mojega odrastanja odvijao se u tom ozračju i samo zahvaljujući roditeljima i svakodnevnim razgovorima u obitelji rano sam spoznao što se na svim prostorima događalo onima koji nisu bili pripadnici većinskih naroda. Svakako, najviše su me boljela događanja u mojem najbližem okruženju. Teško su me pogađali odlasci mojih prijatelja preko noći, bez najave, bez pozdrava. Kasnije bih doznao da su cijele obitelji odselile u Hrvatsku, Mađarsku, a u naš Apatin i okolna sela došlo je puno obitelji izbjeglih iz Hrvatske. I dan danas me boli i devastiranje katoličke crkve u Prigrevici. Ni sada, s ove vremenske distance, ne razumijem što su svim stranama bila potrebna tolika razaranja, pogibije, toliki invalidi i da toliki ljudi bivaju prinuđeni napustiti svoja višestoljetna ognjišta. Kao pojedinac svakako osuđujem sve ružno što se tada izdogađalo i suosjećam sa svima koji su preživjeli golgotu.
I. A.
