Arhiv tekstova

U Subotici je nedavno održano međunarodno natjecanje solista i komornih sastava II. Tambura instrumental festival kojega su skupa organizirali Hrvatska glazbena udruga Festival bunjevački pisama iz Subotice i Glazbena škola Požega (Republika Hrvatska). Tim povodom razgovarali smo s ravnateljem škole iz Požege i članom žirija na ovom natjecanju Veljkom Valentinom Škorvagom. Naš sugovornik je prvi magistar muzičke umjetnosti tambure u Hrvatskoj i slovi za jednog od najvećih strukovnih autoriteta kada je u pitanju tamburaška glazba. Stoga, osim o Tambura instrumental festival-u, s njime smo razgovarali i o trendovima u tamburaškoj glazbi, festivalima koji ju promoviraju te o pitanjima vezanim za visokoškolsko izučavanja tambure. 

HR: Kažite nam više o suradnji Glazbene škole Požega, čiji ste ravnatelj, s HGU Festival bunjevački pisama iz Subotice, koja Vam je partner u realizaciji Tambura instrumental festival-a, ali i planovima vezanim za budućnost ove međunarodne glazbene manifestacije.

Cilj naše suradnje pa tako i ovog festivala je proširiti granice djelovanja rada svih onih koji uče tambure na umjetničkoj razini. Nastojimo dobiti što širu bazu za što kvalitetnije umjetničko obrazovanje mladih glazbenika. Subotica je idealno mjesto da se u njoj festival održava jer tu ima puno dobrih tamburaša. Miru i Vojislava Temunovića iz HGU Festival bunjevački pisama znam već dugi niz godina i znao sam da će ta udruga biti dobar partner u organizaciji ovoga festivala. Na ovaj način spajamo dvije regije u kojima se tambura najviše svira – Slavoniju i Vojvodinu. A nastojat ćemo idućih godina uključiti i tamburaše iz drugim zemalja gdje se tambure sviraju kao što su Mađarska, Austrija, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, a možda i Makedonija, čak i Amerika. Time bismo dobili na masovnosti i atraktivnosti festivala. Ovo je druga godina festivala i imamo dobre rezultate, ne moramo se stidjeti pred kolegama koje predaju neke druge instrumente. Žiri je strog u ocjenjivanju, imamo visoku razinu izvedbe od strane glazbenika. 

Imamo dvije kategorije, što nije običaj kod mnogih natjecanja – klasičnu i folklornu te na taj način nastojimo poticati mlade da se bave i tradicijskom kulturom. Inače, u kategoriji klasike imamo puno transkripcija svjetski poznatih autora, tako da ćemo mnoge skladatelje morati »zaljubiti« u tamburu, da pišu originalne skladbe. 

 U predstojećim godinama ima puno posla i glede privlačenja publike, jer želimo postići visoku razinu manifestacije. 

HR: Koje su razlike u sviračkom i dugim pristupima tamburi u Vojvodini i Slavoniji? 

Treba prvo reći da se u Hrvatskoj tambura dosta svira i u drugim regijama. Što se tiče ove usporedbe, u nekim stvarima smo vrlo bliski, od instrumentarija kojeg preferiramo do načina sviranja, a nijanse postoje u boji tona: U Vojvodini se više voli tamniji, bujniji ton, a u Slavoniji razigraniji ton svjetlijeg karaktera. Tehnika kojom mladi sviraju danas je sve sličnija, što bi trebalo dovesti do standardizacije, jer primjerice i klaviristi i violinisti imaju najčešće standardiziranu tehniku. Ta unisonost kod tambure može pridonijeti kvaliteti. 

Vezano za tamburašku glazbu, jedan od problema nam je nedostatak stručnih kadrova u školama, a drugi to što nema dovoljno vrhunskih majstora za izradu tambure, jer muziciranje vrhunskih glazbenika iziskuje vrhunska glazbala. 

HR: Od 2010. do 2013. godine predavali ste tamburu na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Kakva je situacija vezana za visokoškolsko, odnosno akademsko izučavanje tambure kao instrumenta?

Tambura je u vrlo kratkom vremenu od trideset godina, a zadnjih dvadesetak ozbiljnije, postigla iskorak, za što je drugim instrumentima trebalo i dva-tri stoljeća. Ona je ušla u glazbene škole sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća. Danas se na tamburi svira klasična, pa i jazz glazba, a nekad je to bila samo narodna. Tambura evoluira i šire se polja interesa mladih koji ju sviraju. Ima tu mladih koji su pravi virtuozi. 

Ja sam tri godine predavao tamburu na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Na akademijama u Osijeku i Zagrebu, u sklopu studija glazbene pedagogije, postoji obligatni predmet tambure. Studij instrumenta tambure, kao glavnog predmeta, ne postoji nigdje. Radim na tome da se takav studij otvori. Naime, kompletan program za petogodišnji studij – zvanje magistar glazbe-tamburaš, je napravljen. Osnovno će biti podjela na bisernicu i brač, a u sklopu studija učenik će imati i srodne instrumente – E brač, čelo, bugariju, berde, pa i samicu. Studij će sadržavati klasičnu, ali i folklornu glazbu, i to iz cijelog svijeta. I osnovne elemente jazza bismo uveli. Čekamo odobrenje tog studija, ne znamo na kom će sveučilištu u Hrvatskoj biti. Mislim da bi takav studij isprovocirao otvaranje sličnih studija i u drugim državama. 

HR: Osnivač ste najpopularnijeg tamburaškog festivala u Hrvatskoj – Zlatnih žica Slavonije u Požegi, kojemu ste od 1990. do 2000. bili umjetnički ravnatelj. Koliko ovaj i slični festivali pridonose afirmaciji tambure i tamburaške glazbe? 

 Prošle godine sam se ponovno prihvatio voditi taj festival. Na tom festivalu mogu se čuti različiti stilovi tamburaške glazbe: rural, SG (starogradski) i urbani stil. Na taj način dobivamo interesantnost ali i širu lepezu publike. Požeški festival se izdigao iznad svih festivala, pa i internacionalno promatrano, po visinu njegova standarda. Od razglasa, rasvjete... Dosta smo uspješni i glede animacije u medijima. Prioritet nam je odlična pjesma. Nismo skloni pomodarstvu, odnosno njegovoj ružnijoj kič strani. Na taj način zapravo dajemo do znanja da ono što je kvalitetno može biti dostupno publici i popularno. 

HR: Kažite nam nešto i o Aurea fest-u u Požegi, koji je utemeljen lani i čiji ste vi ravnatelj?

Aurea fest u Požegi je kompleksna manifestacija od deset različitih festivala, među kojima su i spomenute Zlatne žice Slavonije. Tu su i festival običaja, festival mode i nakita, festival uličnih svirača i mađioničara, festival plesa, festival koreografiranog folklora, festival DJ-a i MC-ja, festival popularne glazbe, festival gastronomije i vina. Cilj nam je u idućih deset godina to pretvoriti u jednomjesečnu manifestaciju: da cijela Zlatna dolina bude pozornica u tih mjesec dana. Manifestacija ima i svoj gospodarski potencijal. Zasad je to sedmodnevni festival, ove godine se održava od 30. kolovoza do 5. rujna. Imat ćemo bogat program koji će se odvijati i po danu i po noći. A tambura se svira u svim varijantama svih sedam dana. Pozivam sve vaše čitatelje da, ukoliko su u prilici, posjete naš Aurea fest.

HR: Dva puta ste bili član žirija na Festivalu bunjevački pisama u Subotici. Koji su vaši dojmovi glede ove glazbene manifestacije?

Već kao dijete sam slušao tamburašku glazbu koja je vezana za bunjevačke Hrvate u Bačkoj. To je glazba koja ostavlja jak dojam. Držim palčeve organizatorima da ustraju u organizaciji Festivala bunjevački pisama. Kvaliteta muziciranja na festivalu je jako dobra. A trebalo bi naći načina da se što više prodre u medije te da te pjesme više zažive među publikom.  

HR: Autorska tamburaška glazba koja nastaje u domeni popularne glazbe u pravom je procvatu. Sve je više bandi, pjesama, spotova, koncerata tog tipa tamburaškog izričaja. Kako promatrate ovaj fenomen? 

Promatrano iz aspekta profesionalnog bavljena glazbom, pogotovo onom umjetničkom, to je sklisko područje u nekim segmentima. Takva glazba je dijelom posljedica toga što smo u medijima svakodnevno bombardirani kičem, pa i velikim primitivizmom. Upravo stoga bi svaki festival barem jednim dijelom trebao njegovati visoko umjetničku glazbu, pjesme koje imaju vrijednost i u glazbenom i u tekstualnom, pa i aranžerskom smislu. Ali to nije tako jednostavno, u ovom vremenu dominantnog materijalističkog razmišljanja. Ima autora koji prije nego li napišu pjesmu razmišljaju koliko će na njoj zaraditi.