Arhiv tekstova

Projekt usmenih povijesti simboličnim nazivom Nepodobni građani o protjerivanju građana hrvatske nacionalnosti iz Vojvodine tijekom devedesetih godina 20. stoljeća, predstavljen je 12. svibnja u prostorijama Hrvatskog nacionalnog vijeća u Subotici. Ističući važnost ovog projekta za kulturu sjećanja, sudionke predstavljanja projekta je pozdravio dr. Slaven Bačić, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća.

Dva desetljeća nakon strašnih događaja protjerivanja ovdašnjih Hrvata, stanovnici Vojvodine gotovo da i ne znaju za njih, oni blijede iz kolektivnog sjećanja. Putem zabilježenih priča žrtava o tim događajima, koje su uz ostala dokumenta objavljena na web platformi neispricaneprice.com Vojvođanski građanski centar pokušava te činjenice sačuvati od zaborava. Zarad neponavljanja, uspostavljanja i očuvanja kulture sjećanja, ta platforma predstavlja objedinjeno mjesto pamćenja na ljude i događaje iz vremena »nepodobnih građana«.

 

Izgradnja kulture sjećanja

 

Predstavljajući projekt Nepodobni građani, Željko Stanetić, direktor Vojvođanskog građanskog centra i koordinator ovog projekta, zahvalio se osobama koje su pristale svjedočiti. Predstavljajući osnovne crte projekta, Stanetić je rekao da se do kraja realizacije ovoga projekta planira prikupljanje razgovora sa stotinu različitih osoba, koje su žrtve ili svjedoci nemilih događaja protjerivanja.

»Trenutno smo na pola puta prikupljanja izjava od onih koji su protjerani i članova njihovih obitelji, svjedoka samih događaja, aktivista i aktivistica civilnog društva u srbiji i Hrvatskoj, a zatim i sudske i arhivske medijske građe iz tog vremena do koje je bilo moguće doći.«

Stanetić je naveo da dolazi iz Rume, te da ni on nije do prije nekoliko godina znao za različite tragične događaje protjerivanja ovdašnjih Hrvata, a za neke takve događaje nije znao sve dok se nije počeo realizirati projekt Nepodobni građani. 

»Primjerice, nisam znao da se na kilometar od moje osnovne škole nalazio štab u kojemu su pravljeni spiskovi za protjerivanje mojih susjeda, tj. drugih Rumljana. Bilo je to za mene gorko i neprijatno iznenađenje, ali sam se suočio s tim da veliki broj građana o raznim događajima protjerivanja nema nikakvu informaciju. Ono što bi mogao biti uspjeh ovog projekta je da za nekoliko godina, kada budemo razgovarali s mladim ljudima, ali i onim starijima, oni nemaju nulu u glavi glede saznanja o protjerivanju građana hrvatske nacionalnosti iz Vojvodine i da se ne nađu u totalnom čudu kada im netko kaže da se takvo protjerivanje događalo. Ovim projektom htjeli smo utjecati na izgradnju kulture sjećanja, a ovi materijali bi trebali biti pogodni i za druge istraživače, jer je veoma malo sakupljenih, dokumentiranih informacija o protjerivanju Hrvata iz ovog podneblja«, rekao je Stanetić.

 

Etnički motivirano nasilje

 

O projektu i tragičnim događajima protjerivanja Hrvata iz Vojvodine devedesetih godina, govorio je i Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji je rekao kako su zacijelo tih godina ovdašnji Hrvati bili nepodobni građani i naglasio da su oni bili pripadnici jedine nacionalne manjine u Vojvodini, koji su bili objekti etnički motiviranog nasilja.

»Stalno treba govoriti da je tada 25 ljudi ubijeno, da su na više stotina imanja bačene eksplozivne naprave, da su dvije katoličke crkve do temelja srušene, a na više desetina sakralnih objekata, koji se vežu uz katoličku crkvu, su bačene bombe ili su pak bili objekti pucnjeva iz vatrenog oružja. Treba govoriti i da je više desetina građana hrvatske nacionalnosti bilo pretučeno i da je između 35.000 –40.000 Hrvata iz Vojvodine, ne svojom voljom, napustilo, nažalost, trajno ovaj prostor. To su činjenice, negativne pojave, koje su ostale zatomljene, i to ne samo kad je u pitanju srbijanska javnost, nego i ona u Republici Hrvatskoj. Također, ti događaji su totalno zatomljen dio i u službenim hrvatsko-srpskim odnosima.«

Žigmanov je naveo kako je politika suočavanja s prošlošću u Srbiji – politika koja je počivala na nijekanju da je zločina na teritoriju Srbije bilo, te da je to službena politika gotovo svih srbijanskih vlasti devedesetih, pa i nakon listopadskih promjena 2002. godine.

»Prešućivanje je značajna karakteristika glede tih događaja. Ono što radi Vojvođanski građanski centar ovim projektom je važna stanica u suočavanju s prošlošću, kada su u pitanju stradanja Hrvata u Vojvodini. Ta stanica će u pozitivnom smislu izazvati posljedice od dugoročnog značaja. Istina o stradanju ovdašnjih Hrvata će biti raširenija, a hoće li elementi njihove tragičnosti imati pravosudna razrješenja, hoće li satisfakcija žrtava dobiti neku vrstu primjerenog oblika, nije na nama. To su postupci koji se očekuju od pravosudnih tijela Republike Hrvatske, a za te zločine još nitko u Srbiji nije odgovarao«, rekao je Žigmanov.

 

Zastrašivanja, nasilje, ubojstva, protjerivanja... 

 

Najvažnije mjesto u istraživačkom radu na projektu Nepodobni građani imaju svjedočenja ljudi o događajima u Vojvodini, prvenstveno u Srijemu, tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Riječ je o svjedocima koji žive u Republici Srbiji, ali i o svjedocima koji su u tim ratnim vremenima bili prinuđeni tražiti svoj dom u Hrvatskoj. 

Stručna suradnica ovoga projekta i svjedokinja, Ivana Andrić Penava, je rekla da se u cijelu tu priču uključila na poziv ravnatelja ZKVH-a Žigmanova i kolega iz VGC-a, kao povjesničarka koja se i inače bavi poviješću srijemskih Hrvata, te kao aktivna članica Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, čije je sjedište u Zagrebu.

»Moja je primarna zadaća bila pronaći ljude u Hrvatskoj koji su vjerodostojni svjedoci onoga što se događalo u Vojvodini tijekom devedesetih i koji bi bili voljni reći nešto o tome. S kolegama sam sudjelovala u prikupljanju njihovih izjava. U potrazi za vjerodostojnim svjedocima od velike pomoći je bila postojeća literatura na temu progona vojvođanskih Hrvata tijekom devedesetih, poput knjige Marka Kljajića Kako je umirao moj narod i knjige dr. Milana Bićanića Srijem – Krvavo krilo Hrvatske. U radu su mi pomagali i članovi i predsjednici Zavičajnih klubova protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata«, kaže Andrić Penava i navodi da je s kolegama iz VGC-a u Hrvatskoj razgovarala s oko dvadeset svjedoka, protjeranih iz raznih srijemskih mjesta – Kukujevaca, Gibarca, Morovića, Beške, Petrovaradina, Srijemske Kamenice, Čerevića, Beočina, Rume. Navela je i kako je od strane svjedoka koji sada žive u Hrvatskoj, projekt dobro prihvaćen i da je prepoznat kao šansa da se otvoreno progovori o temi o kojoj se šuti već dva desetljeća, iako postoje svjedoci i brojni dokazi koji potvrđuju da su Hrvati iz Vojvodine u spomenutom razdoblju bili izloženi zastrašivanju, raznim oblicima nasilja, ubijanju i protjerivanju sa svojih ognjišta.

»Kao i drugim svjedocima tog nemilog vremena, ni meni nije bilo jednostavno odlučiti se na takav korak i prizvati u sjećanje događaje koji su iz korijena izmijenili naše živote. Posebno je bilo teško svjedočiti onim ljudima, koji su na svojoj koži doživjeli razne oblike zlostavljanja ili čiji su članovi obitelji izgubili život Meni je osobno najteže palo svjedočanstvo o slučaju iz Morovića, točnije, o braći Abjanović, kojima se ni danas, unatoč naporima najuže obitelji, nije ušlo u trag, a nitko nije niti odgovarao za to što im se dogodilo«, kaže Ivana Andrić Penava.

Istraživačica na projektu, Jelena Dukarić je navela kako je prva faza istraživanja bilo glede medija, istraživala se arhivska građa tiskanih medija iz tog vremena i naglasila kako je cilj projekta prije svega da se ova priča uputi mladim ljudima koji moraju znati i za te događaje nasilja nad Hrvatima u Vojvodini.

»Obraćali smo pažnju na one medije koji su bili režimski i na medije koji to nisu bili. Dobra je prilika sada vidjeti kako je izgledalo kada mediji ostrašćeno izvješćuju, ali i kako su pisali oni mediji, koji su imali hrabrosti pisati objektivno. I ja sam malo znala istinu o tim događajima, dok se nisam uključila u ovaj projekt«, rekla je Dukarić, nakon čega je predstavila web platformu Nepodobni građani.

 

Ono, o čemu se ne govori

 

»U razmatranju ove teme neophodno je sagledati ulogu države u svemu tome. Sve je počelo tzv. antibirokratskom revolucijom 1988. godine. Sjetimo se srpskog saborovanja i sličnih događaja, nošenja moštiju cara Lazara, kroz tzv. srpske zemlje. Sve je to, posebno u Vojvodini, kod građanskog sloja i pripadnika nacionalnih zajednica unosilo nelagodu u strah. Postavlja se pitanje –  je li to što se događalo ratnih devedesetih godina s prijetnjama i protjerivanjem nesrpskog stanovništva bio dio projekta o stvaranju Velike Srbije?« upitao je na koncu predstavljanja projekta, civilni aktivist Đorđe Subotić.

»Moj je stav da su Hrvati u Vojvodini žrtve besmislene ratne politike u kojoj ‘Srbija nije bila’. Svo vrijeme se pojavljuju stereotipi, poput toga da su Hrvati iz Srijema dobrovoljno otišli iz svog zavičaja. Da ironija bude veća, podmeće im se da su bolje prošli, jer su dobili ljepše kuće i bolja imanja. Naravno, to nije točno! Imovina jest mijenjana, ali iz straha da se ne ostane bez ičega, ali i zbog bojazni za goli život. Prije promjene imovine vršeni su strašni pritisci, tortura i prijetnje. O tome se ne govori. Država je prešutno gledala na to i ništa nije činila. Država Sbija treba donijeti deklaraciju kojom će se osuditi  i priznati da su Hrvati u Vojvodini nedužne žrtve.«