Arhiv tekstova

Norbert Šinković prve ozbiljnije novinarske zadaće dobiva na Radiju Novi Sad, kao reporter, a od 2011. godine, postaje dopisnik Radija Slobodna Europa. Pored radijskog novinarstva ima iskustva i u radu u tiskanim medijima (Blic), kao i u radu na televiziji (Televizija Vojvodine). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalim i Specijalne diplome za najbolji radijski prilog za promoviranje tolerancije i interkulturalnosti, 2010. godine: From A to B – TransEuropa Journalism Award. S Norbertom Šinkovićem razgovarali smo o stereotipnim diskursima u medijima i manjku ovdašnjeg novinarskog, uzročno-posljedičnog razmatranja pitanja o marginaliziranim grupama.

HR: Jesu li ovdašnji mediji zrcala našeg društva? Postoje li vidovi diskriminacije i stereotipnog diskursa kada se piše o nacionalnim manjinama i manjinskim grupama?

Naši mediji su zapravo isti, kao i naše društvo: imamo mali broj medija koji se pokušavaju obraniti od stereotipa i žele njegovati profesionalne standarde. Oni jesu manjina u našoj medijskoj sferi. Isto tako, u našem društvu, mi vrlo često imamo slučajeve diskriminacije žena, osoba s invaliditetom, seksualnih manjina, itd.  Podsjetit ću vas samo na tekstove, koji su, primjerice, objavljeni nakon posljednjih republičkih izbora. Na naslovnoj strani jednog dnevnog lista imali smo rangiranje »najljepših zastupnica« u Skupštini Srbije.  To jasno govori o tome kako »mi« promatramo žene: kao bića koja trebaju biti lijepa, a jesu li one kvalificirane i obrazovane, to nije bitno. Imate i slučaj Parade ponosa, kada umjesto da mediji educiraju građane, oni su samo podržali stereotipe. Primjerice, u novinama često čitate izraz »seksualno opredjeljenje«. Ovo sugerira da su pripadnici seksualnih manjina zapravo sami birali svoju orijentaciju, a priznat ćemo da je to apsurdno. Primjera ima mnogo. Ako je riječ o nacionalnim i etničkim grupama, iz ugla većinske zajednice, ove marginalizirane grupe uglavnom su predstavljene kao zajednice koje samo pjevaju, kuhaju ili sviraju. Ja često kažem da je to  taj »gulaš-čardaš-paprikaš« efekt.

 

HR: Kako se naše društvo može suprotstavljati pojavama diskriminacije i kakva je uloga novinara u tom procesu? 

Prvo smatram da se obrazovni sustav mora mijenjati. Moramo shvatiti da se svijet mijenja, da moramo graditi inkluzivno društvo. Što to znači? Mi moramo naučiti razgovarati i voditi raspravu pomoću argumenata. Trebamo napustiti agresivne komunikacijske formate, koji još uvijek dominiraju, kako u javnom prostoru, tako i u našim privatnim životima. Zatim prihvatiti da je naša sloboda ograničena slobodom drugih. Ali sve ovo podrazumijeva rad društva. I to je dugotrajan proces. Mi kao novinari, imamo posebnu ulogu u ovom procesu. Ja na žalost ponekad imam dojam da ne razumijemo kakvu težinu ima svaka naša napisana ili izgovorena riječ.  Ako mi konstantno pišemo o »ustašama«, »četnicima«, »pederima«, »kučkama«, »ciganima«, to će i dalje utjecati na našu zajednicu, na razmišljanje u društvu. Zato mi novinari moramo češće čitati Kodeks novinara. 

 

HR: Smatrate li da se na dovoljno produbljen način u svakodnevnoj medijskoj praksi piše o problemima nacionalnih manjina u Republici Srbiji?

Kao što sam ranije rekao, mislim da se izvještava kroz prizmu stereotipa. Imamo jednu lažnu sliku o manjinama, koja je zapravo samo odraz odnosa društva prema tim ljudima. Pogledajte, primjerice, kako se piše o Romima, o Albancima. Pripadnici romske zajednice skoro su uvijek u negativnom kontekstu predstavljeni, kao socijalni slučajevi.  Albanci su skoro uvijek neprijatelji. Generalno mislim da u našim medijima nedostaju ljudi koju razumiju tematiku, koji znaju, za početak, kako izbjeći jezične stereotipe. Vi kada promatrate, primjerice, javne medijske servise, jasno je da u tim medijima ne postoji strategija za prezentiranje manjinskih grupa, iako je riječ o medijima koji najviše trebaju biti fokusirani na inkluziju.  Također, smatram da je veliki problem, kada vi o manjinama govorite samo u specijaliziranim emisijama. Po mom mišljenju, bilo bi neophodno da se  takve teme pojave u svim segmentima programa, i da vidimo koji su zajednički problemi svih nas, kako ti problemi utječu na zajednice. Nažalost, ovakvih inicijativa u medijima je malo.

 

HR: Kakva su Vaša novinarska iskustva glede rada na temama o životu, radu i problemima manjinskih nacionalnih zajednica? 

Pokušavam uhvatiti suštinu njihovih problema. Izbjegavam izvještavati o kulturnim manifestacijama,  osim, ako to nije prikaz neke interesantne knjige ili nešto slično, jer mislim da je  upravo kultura segment koji je u dovoljnoj mjeri prisutan u našim medijima, kada je riječ o nacionalnim manjinama, a ja bih volio ponuditi nešto drugo. Ja nekako drugačije promatram ove kategorije, prvenstveno, tražim građansku crtu, a ne etničku ili nacionalnu. Trudim se da istaknem pozitivne primjere inkluzije, ali isto tako i da ukažem na probleme na relaciji većina – manjina, ili unutar manjinske zajednice.  To nije uvijek lako, ali upravo zato volim novinarstvo, jer je uvijek veliki izazov uhvatiti temu na jedinstven način. Osobno smatram da je veliki problem u tome što ljudi ne shvaćaju da smo svi mi na neki način pripadnici neke marginalizirane grupe. Kada bi to razumjeli, bilo bi jednostavnije razumjeti problem drugih, ako to naravno želimo. Također, mislim da u Srbiji postoji jedan diskurs isključivosti: vi danas možete biti pripadnik samo jedne etničke i nacionalne grupe. Višeslojni identitet se ne priznaje. Odbijanje nacionalnog koncepta za samoidentifikaciju, također se ne posmatra dobronamjerno. Vas zajednica u kojoj živite tjera da zauzmete svoju poziciju na već postojećoj etničkoj paleti. Kako smo došli do ove situacije? Tako, što smo u potpunosti marginalizirali građanski koncept. Vi u školama danas imate građanski odgoj kao fakultativni predmet. Pa, što je važnije, nego  izgradnja građanskog društva u jednoj mladoj demokraciji? Ako mene pitate, ništa.

 

HR: Jesu li stereotipi neizbježni? Možemo li bez njih?

Da se razumijemo, stereotipi jesu bitni, da kažem, neophodni za percepciju svijeta. Mi preko stereotipa kategoriziramo i oslikavamo svijet u našoj glavi. Na taj način pokušavamo razumjeti našu okolinu. Tako da su stereotipi zapravo neizbježni. Problem je u tome kada nismo svjesni da je riječ o pojednostavljenoj slici o drugima, ili da se ne moraju svi uklopiti u našu sliku. Mnogi »na silu« pokušavaju ugurati svaku pojavu u neki stereotip, jer prosto, teško im je prihvatiti činjenicu da se netko ili nešto ne uklapa u njihovo shvaćanje svijeta.   Svi mi imamo naše stereotipe, pitanje je – jesmo li svjesni toga.  Ako sve ovo imamo na umu, jasno je da imamo stereotipe i u medijskom izvještavanju o političkim događajima. Pa vi vidite kako se izvještava i o Europskoj uniji, gdje nam je ona predstavljena kao maćeha, koja konstantno traži nešto novo, a mi se ponašamo kao dijete, koje, eto, iako se ne slaže sa zahtjevima, ipak ispunjava »naredbu«.  Ja mislim da je ta slika o Europskoj uniji često nerealna. Ili pogledajte sliku Rusije u našim medijima. Vi ne čujete artikuliranu kritiku Moskve zbog stanja u oblasti ljudskih prava u toj zemlji.  

 

HR: Što mislite o tvrdnjama pojedinih novinara da se manjinske nacionalne zajednice samogetoiziraju? 

U Srbiji je izgrađen jedan feudalni sustav na etničkoj osnovi. Političke elite, i manjinske i većinska, podržavaju takav koncept. Ovaj sustav podrazumijeva sljedeće: znamo mi da tamo negdje žive neki Hrvati, neki Mađari, neki Bošnjaci ili Srbi, ali oni se ne trebaju miješati u naše poslove, ali ni obrnuto. To je nacionalistički koncept koji vlada, po mom mišljenju u svim nacionalnim zajednicama. Publicist Teofil Pančić je ovo nazvao procesom u kom su nacionalisti zapravo zavoljeli multikulturalizam: jer on samo konstatira postojanje drugih, ali nema dijaloga. I ja se slažem s tom njegovom tvrdnjom.

 

HR: Jesu li teme o nacionalnim manjinama neinteresantne za novinare, osim ako nisu predmet kriminalističkog diskursa?

Sve je pitanje serviranja. Kada je riječ o manjinskim temama, urednici često kažu da to ne interesira njihov auditorij. Ja tvrdim da je sve pitanje pristupa, dat ću vam jedan primjer: činjenica je da otkad je dobivanje mađarskog državljanstva omogućeno, pripadnici te zajednice u Vojvodini masovno napuštaju ovo područje, a takvo što ne može ne interesirati, primjerice, građane Subotice, grada koji ostaje bez svojih sugrađana. Isto tako, naši novinari i urednici trebaju razumjeti da mediji nisu protočni bojleri koji serviraju samo ono što auditorij želi, već su tu da plasiraju teme o kojima bi zajednica trebala razmišljati.

 

HR: Nekada se znalo da je centralni dnevnik u »pola osam«, (19 sati i 30 minuta), a danas na televizijskim programima vijesti se emitiraju maltene non-stop, pa tako i na radijskim programima. Izbor je naravno na gledateljima, imaju daljinske birače programa, ali – postoji li možda određeno prezasićenje vijestima? 

Prezasićesnost na tržištu informacija postoji. Danas nas na svakom koraku  bombardiraju raznim informacijama, koje mogu, ali i ne moraju biti bitne. Nažalost, ovo ne možemo izbjeći. Zato je jako bitno da građani, odnosno auditorij, bude medijski pismen, da može procijeniti koji su relevantni izvori informiranja.  Činjenica je i to da mi sve manje razgovaramo, da smo »podešeni« na 150 karaktera, koliko može stati u jednu SMS poruku ili tvit na društvenim mrežama. Ovo sužavanje prostora za dijalog se odražava i na ljudske odnose, ali i na percepciju svijeta. Sad ću se na kratko vratiti na jedan moj prethodni odgovor: mislim da je u ovom slučaju isto bitno obrazovanje. Da dobijemo medijski pismene građane, koji će čitati među redovima i koji će shvatiti okruženje u kojem živimo.