Arhiv tekstova

Kako je u knjizi Stara zdanja somborska napisao somboski kroničar Milan Stepanović kapela svetog Ivana Nepomuka podigao je, u rokoko stilu, 1751. godine Franc Jozef Redl, barun. Barunska obitelj Redl ostavila je značajan trag u Somboru i okolici. Bili su veleposjednici s velikim imanjima u ovom dijelu Bačke. Izgradili su u Stanišiću crkvu Ime Marijino, dvorac Kelebija i crkvu svete Ane, dvorac u Rastini, kao i kapelu svetog Ivana Nepomuka u Somboru. Stepanović također piše da je barun Redl u vrijeme borbe Somboraca da dobivanje statusa slobodnog kraljevskog grada na sve načine pokušavao osujetiti ostvarivanje te želje građana Sombora. No, usprkos takvom njegovom odnosu prema Somborcima njima je ostala kapela, u samom centru grada. Gradnju kapele svetog Ivana Nepomuka zabilježio je u svojoj kronici i fra Bono Mihaljević, koji bilježi »da je kapela podignuta na zemljištu županije trudom komorskog administratora Franje Redla«. Zanimljivo je još dodati da je barun Redl, iako je bio protivan elibertaciji Sombora, kasnije u borbi Somboraca s povjeriteljima od kojih su uzeli zajam za otkup slobode bio njihov zaštitnik. No, vratimo se kapeli. Kako to obično bude desetljećima je propadala, preteći da če se jednog dana i urušiti. Tako je bilo sve do polovice 90-tih godina prošlog stoljeća kada se somborski dekan i župnik Josip Pekanović prihvatio zadaće da obnovi kapelu. Uspio je u tome. A danas je kapela osim vjerskog objekta i slikarski atelje i galerija somborskog slikara Jenea Višinke te mjesto koje rado posjećuju Somborci, ali i gosti i turisti. 

 

Prozivke kao poticaj

 

Župnik Pekanović kaže da je u vrijeme gradnje kapale sveti Ivan Nepomuk bio »popularan« svetac, zaštitnik mostova i zaštitnik ispovjedne tajne. »Vrijeme koje pamtim, a to je vrijeme iza Drugog svjetskog rata, kapela je sve više propadala. Sjećam se napora pokojnog župnika preč. Ivana Jurige, koji je kapelu želio obnoviti, ali za to nije dobivao dozvolu. Župu sam preuzeo 1990. godine i kapela je tada bila zaista ruinirana. Kako su 90-te bile vrijeme promjena počeli su se u lokalnom tjedniku pojavljivati članci s pitanjem tko je vlasnik ovog vjerskog objekta koji pomalo postaje ruglo grada Sombora. Jasno pomalo je ironično bilo da se poslije 40 godina pojave takvi članci, ali oni su nam bili motiv da se pokuša nešto učiniti«, kaže župnik Pekanović. Potporu u tome dobio je od Đerđa Kapitanja koji je podržao ovu ideju i koji je prikupio svu potrebnu dokumentaciju, jer riječ je o spomeniku nulte kategorije. Konačno dozvola za obnovu dobivena je u Beogradu i obnova je mogla da počne. Manji dio sredstava osigurao je grad Sombor i neke druge institucije i objekt je vraćen u prijašnje stanje. 

 

Privilegij stvarati u kapeli

 

»Kada smo ga obnovili postavili smo pitanje što sada. Crkva je s druge strane i za liturgijske događaje taj mali objekt nije mogao poslužiti. Znali smo da ukoliko kapela ostane zatvorena tijekom godine ponovno će doći u stanju u kome je bila prije obnove. Sretna okolnost bila je da smo u to vrijeme organizirali prvu likovnu koloniju u našoj župi. Poveo se tada razgovor o kapeli i tako smo došli do originalne ideje slikara Višinke da kapela bude ne samo izložbeni prostor već i atelje. Kapela je dobila novi sadržaj i poslije više desetljeća Somborci nisu samo prolazili pored kapele već su mogli u nju i ući. Prvo je arhiv organizirao izložbu starih pečata, a iza toga ostvarila se naša ideja da ovaj prostor bude galerija«, kaže župnik Pekanović. Tako je skoro poslije pola stoljeća, koliko je kapela bila zatvorena ona dobila novi život i postala je mjesto u koje Somborci, ali i gosti Sombora rado svraćaju.

Pomalo je neobično da se galerija i atelje nalaze u jednom sakralnom objektu. »Mislim da je najvažnije da se onim objektima koji danas ne mogu biti u svakodnevnoj liturgijskoj funkciji ili za neka druga okupljanja vijernika treba omogućiti priređivanje nekih drugih prigodnih sadržaja i tim objektima dati jedan novi smisao. Naravno da ova kapela nije izgubila svoj religiozni karakter i dogovor je da se svake godine na svetog Ivana Nepomuka okupimo u kapeli, učinimo jednu službu riječi, pomolimo se«, kaže župnik Pekanović. » Privilegij je uspjeti raditi i živjeti od posla koji voliš. Ja sam to, zahvaljujući župi Presvetog trojstva, župniku i zahvaljujući svim onima koji svraćaju u galeriju, uspio. Trudim se svima koji uđu u galeriju približiti činjenicu da smo mi u sakralnom objektu napravili galeriju i atelje. Funkcija kapele jeste sakralna, ali s druge strane bila bi šteta da jedan takav objekt stoji zatvoren. Ovako je kapela otvorena svakog dana, svakog dana može se posjetiti i ljudi su oduševljeni ovakvom idejom. Ovo je spomenik nulte ketegorije koji ne samo da se može pogledati izvana, već se može ući unutra i razgledati«, priča Višinka. Svaki posjet ateljeu koristi i da posjetitelje upozna sa svecem Ivanom Nepomukom, završava priču Višinka čije slike su stigle i do Njemačke, Engleske, Australije.