Arhiv tekstova

Za naše prilike pomalo nevjerojatna, ali posve istinita je činjenica kako Britanac Andrew Hodges  svoje post doktorske studije na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu posljednjih nekoliko mjeseci provodi u istraživačkom radu u Tavankutu. Rođen je 1984. godine u gradiću Poimen, nedaleko od Manchestera, gdje je završio osnovnu i srednju školu a potom diplomirao prirodne znanosti na glasovitom sveučilištu Cambridge specijalizirajući povijest i filozofiju. Nastavljajući master i doktorske studije odabrao je antropologiju, te kao predmet svog znanstvenog izučavanja usmjerio na Balkan došavši isprva u Beograd, a potom ga je znanstveni put odveo u Zagreb, gdje se odlučio i naseliti, dok se trenutačno, za potrebe svog istraživanja privremeno nastanio u Subotici i tijekom školskog tjedna prisustvuje nastavi u OŠ Matija Gubec u Tavankutu.

 

OTKUD BAŠ BALKAN?

 

Na naše pitanje zašto je izbor  njegovih znanstvenih istraživanja usmjeren baš prema Balkanu, Andrew  pojašnjava:

»Kada sam bio na Masters studijama u Manchesteru imao sam mentora iz Beograda, pa sam se potom odlučio uzeti za doktorske studije temu o znanstvenim djelatnicima iz Beograda i Zagreba, njihov rad tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća i njihove situacije danas. To je zapravo razlog zašto sam isprva išao u Beograd pa potom u Zagreb, jer sam se htio baviti antropologijom u širem smislu, ali isključivo negdje u Europi. Zato je moj konačni izbor pao na ove vaše krajeve, pa sam prvi puta u Srbiju, u Zemun, stigao 2007. godine. Isprva sam morao učiti jezik, i prva tri mjeseca bio sam bez nekog posebnog znanja i nemogućnosti korištenja akademske literature, ali postupno sam počeo sve bolje govoriti srpski jezik i sve lakše pristupati potrebama svog znanstvenog istraživanja. Gramatiku sam najlakše svladao, naučio sam mnogo riječi i mogu reći da sam se nakon godinu dana već prijatno osjećao u svakoj konverzaciji, ali najviše problema, čini mi se, imam s naglaskom i dalje imam jak engleski izgovor«, slegnuo je ramenima Andrew.

 

HRVATSKI JEZIK I ŽIVOT U HRVATSKOJ

 

Dr. Hodges zbilja odlično govori hrvatski jezik, u što smo se tijekom razgovora i praktično uvjerili. Kako je izgledala Vaša prilagodba s osnova srpskog na hrvatski književni jezik, ali i na novi životni okoliš?

»Bilo je korisno što sam isprva naučio srpski jezik, a onda po odlasku u Zagreb, u nastavi na Filozofskom fakultetu, imao sam standardni književni hrvatski jezik i ubrzo stekao izuzetno bogat fond hrvatskih riječi. Bilo je to 2011. godine, kada sam se iz Engleske u koju sam se vratio iz Srbije, našao u Hrvatskoj u kojoj i danas, sa stalnim boravkom u Zagrebu, živim. Radio sam na terenu, išao u Croaticum, bio gost istraživač na Institutu za etnologiju, održao nekoliko akademskih predavanja, uključio se rad nekih zelenih organizacija, postao članom navijačke skupine White Angeles (NK Zagreb) i mogu reći potpuno se saživio novim životnim okolišem.«

 

TAVANKUT

 

Kako sam kaže njegov dolazak na teren sjevera Bačke, u Tavankut, izravno je povezan s nastavkom njegovih antropoloških istraživanja. Kako izgleda njegov radni dan u ovom selu nadomak Subotice?

»Moj angažman u Tavankutu se ogleda u promatranju nastave na hrvatskom jeziku, a ponekad i održan koji sat, u sklopu bilingvalne nastave koja se provodi u ovoj osnovnoj školi. Mislim da su me dobro primili u svojoj sredini, nisam potpuni insider, ali nikako nisam outsider. Recimo, nešto između. Imam dobar odnos s djecom i zbilja mi je super i uživam raditi u nastavi s njima.«

Kako bi ste usporedili Tavankut s klasičnim engleskim selom?

»Kontekst je posve drukčiji. U Engleskoj bogatiji i financijski situiraniji ljudi žive na selu, dok je ovdje gotovo obrnuto. S druge strane, i ovdje i tamo se u manjim sredinama svi jako dobro poznaju, no ipak su ovdje ljudi mnogo više intimniji i povezaniji. To je ipak stvar drukčije kulture i mentaliteta.«

 

NAČIN ŽIVOTA

 

Godinama već Andrew obitava na ovim našim prostorima, isprva u Beogradu pa potom u Zagrebu i trenutačno u Subotici odnosno Tavankutu. Je li jedan Britanac već, na određeni način, poprimio naš način života?

»U tom sam smislu potpuno in, jer sam već toliko dugo na prostorima Srbije i Hrvatske. S druge strane u potpunosti sam osjetio poznatu gostoljubivost oba naroda, jer za razliku od prilika u Engleskoj, gost se  ovdje tretira na izuzetan način i mora mu biti ukazana maksimalna pažnja. Što se tiče samoga života istakao bih još jednu veliku razliku između sredine iz koje potičem i sredina u kojima svojim izborom posljednjih godina živim. Tu je mnogo veći stupanj politiziranosti društva, vjerojatno u velikoj mjeri kao posljedica svega što se događalo u posljednjih nekoliko decenija i ljudi su objektivno mnogo više frustriraniji. U Engleskoj su stvari mnogo manje politizirane«, pojašnjava Andrew.

Uspoređujući dvije posve različite kulture, jednostavno se mora doći do pitanja u svezi kuhinje i prehrane. Voli li Andrew naše specijalitete i koji mu je najdraži?

»Ovdje je hrana dosta teška, ali i vrlo ukusna. Volim ljute stvari, papriku i ajvar, a posebice pljeskavice i ćevape, te glasovito bunjevačko jelo – krumpiraču.«

Na koncu upitali smo Andrewa Hodgesa što bi za  njega predstavljalo svojevrsno finale njegovog višegodišnjeg istraživačkog rada na prostorima Srbije i Hrvatske?

»Imam obvezu objaviti četiri znanstvena teksta o svom istraživanju, a u dogledno vrijeme od nekih tri godine bih to volio pretvoriti u jednu knjigu. Povratkom u Zagreb zbilja ne bih želio prekinuti sveze s Vojvodinom i  nastojat ću ih njegovati i dalje, zaključio je razgovor engleski znanstvenik sa srpsko-hrvatskom adresom«, Andrew Hodges. Čovjek koji više nikako nije stranac. Dapače...