Arhiv tekstova

Različiti akteri trebaju poduzimati mjere i korake kojima će se povećavati uključenost Hrvata u visoko obrazovanje u Srbiji, jedna je od poruka sa znanstvenog kolokvija posvećenog analizi obrazovne strukture Hrvata u Srbiji. Na temelju rezultata popisa stanovništva demograf Dražen Živić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar govorio je o stanju i perspektivama hrvatske nacionalne manjine iz aspekta demografskih pokazatelja. Pokazatelji su veoma loši osobito u pogledu depopulacije (od 1948. do danas broj Hrvata je opao za dvije trećine), zatim u pogledu dobne strukture – indeks mladosti opada a indeks starosti raste, po spolnoj strukturi 140 žena na 100 muškaraca ali i po nekim obrazovnim karakteristikama. Po postotku nepismenosti Hrvati su negdje u zlatnoj sredini i taj će se postotak najvjerojatnije smanjivati međutim nije dovoljan udio, sa stanovišta socijalnog kapitala, hrvatske manjine u visoko obrazovanom stanovništvu. Upravo stoga je i s ovoga skupa odaslana poruka kako samoj hrvatskoj zajednici u Srbiji tako i Republici Hrvatskoj da se uključi u poduzimanje mjera i koraka kojima će se povećavati taj udio i kojima će se mladi poticati na upisivanje i završavanje fakulteta. Neke druge manjine i njihove matične države to su prepoznale odavno i na svaki način podupiru obrazovanje svoje manjine. Kako? Na primjer uzmimo mađarsku nacionalnu manjinu. Čitav niz mjera i potpora je razvijen (koje Republika Mađarska financira) kako bi se poticalo i olakšalo školovanje mladih Mađara u Srbiji. Nadalje, uzmimo za primjer Republiku Srbiju (i AP Vojvodinu) koja pomaže na razne načine (stipendije, domovi) srpske studente iz regije. 

Naravno, mogu i sami Hrvati sebi pomoći – povezivanjem visoko obrazovanih stručnjaka kako onih koji su ostali u Srbiji tako i onih koji su na privremenom radu negdje u inozemstvu ili matičnoj državi. Jer uz današnju tehnologiju čak i oni koji su nakon studija ostali u Hrvatskoj ili negdje drugdje ne moraju biti izgubljeni za svoj rodni kraj. Možda bi se time mogle baviti udruge mladeži iz hrvatske zajednice.

Jedan od interesantnijih podataka svakako je i onaj o velikom udjelu visoko obrazovanih među Hrvatima u centralnoj Srbiji (prije svega Beogradu). Činjenice govore da manji broj tih Hrvata pripadna autohtonoj  manjinskoj populaciji već su to Hrvati koji su se nakon Drugog svjetskog rata (po ključu) upošljavali u saveznim institucijama i ostajali živjeti u glavnom gradu tadašnje države. Kako su im motivi dolaska i ostajanja u današnju Srbiju bili drugačiji i njihov je modus vivendi vjerojatno drugačiji. Činjenica jest da su malo prisutni u životu hrvatske zajednice. Na žalost često nisu bili niti spremni, osim časnih izuzetaka, očitovati se kao Hrvati (u našem tjedniku na primjer). Ipak vremena se mijenjaju možda se u dogledno vrijeme uspostavi i taj most. Oni su svakako dio i potrebni su hrvatskoj zajednici u Srbiji pitanje je samo je li hrvatska zajednica potrebna njima. Takva kakva je danas.