Arhiv tekstova

Na ovogodišnjem, 9. međunarodnom festivalu proznog stvaralaštva Prosefest-u u Novom Sadu gostovao je i Damir Karakaš, književnik iz Hrvatske. 

Predstavite ukratko Vaše dosadašnje književno stvaralaštvo: koje Vas teme okupiraju, gdje biste se stilom svrstali, na što pokušavate literaturom ukazati? 

Napisao sam četiri romana, tri zbirke priča i tri drame koje se izvode po kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu. Preveden sam na više jezika. Nedavno mi je izašao roman Sjajno mjesto za nesreću  u Berlinu i dvije knjige u Češkoj. Možda je zanimljivo istaknuti da moje priče iz knjige Eskimi, čine prvi prijevod s hrvatskog na arapski, a objavljene su u Kairu. Kad pišem, volim pisati o stvarima koje poznajem. O stilu, načinu pisanja, pokušavam se držati onog što je Čehov rekao: »Pisati tako da riječima bude usko, mislima široko«. Puno radim na tekstu, svoj posljednji roman Blue Moon koji ima sto i nešto strana pisao sam oko pet godina. Pišem teško da bi se lako čitalo. 

Gdje ste dosad u Srbiji gostovali i kako ste zadovoljni recepcijom kod ovdašnje publike?

U Srbiji sam dosad nastupao na festivalu Krokodil u Beogradu. Znam da mi se knjige u Srbiji čitaju, naravno da mi je drago kada se ljudima sviđaju moje knjige pogotovo zato što pišem knjige kakve bih sam volio čitati.        

Neke vaše knjige objavljene su i u Srbiji: Sjajno mjesto za nesereću objavio je prije nekoliko godina Samizdat B92, a beogradski Lom je lani objavio taj roman i Blue Moon. Drugospomenuta je knjiga imala promociju na Sajmu knjiga u Beogradu. Kako vam se čine aktualne hrvatsko-srpske književne veze, i koga od književnih autora u Srbiji posebno cijenite?

Mislim da su književne veze između dvije zemlje jako dobre. U Srbiji se mogu kupiti knjige hrvatskih pisaca Roberta Perišića, Nenada Stipanića, Miljenka Jergovića, Zorana Ferića, Olje Savičević, Daše Drndić, ima ih još, a u Hrvatskoj se mogu nabaviti u knjižnicama ili kupiti u knjižarama, Vlado Arsenijević, Srđan Srdić, Slavoljub Stanković, Filip David, Srđan Valjarević. Ima dosta književnih autora u Srbiji koje cijenim, volim drame Milene Marković.   

Kakva je, prema Vašem mišljenju, aktualna književna scena u Hrvatskoj? 

Na žalost, kultura je postala zadnja rupa na svirali. Iz novina su nestale stranice kulture, a živimo u vremenu kada čak i neki studenti književnosti u Zagrebu ne znaju navesti dva suvremena hrvatska pjesnika, a čitaju Dostojevskog i Balzaca tako da pročitaju one sažetke na internetu. Previše se i piše, svatko misli ako kupi laptop, da može biti pisac. Danas bi mnogi pisali knjige, a ne bi ništa čitali. Iako, uz sve navedeno, u Hrvatskoj ima puno kvalitetnih autora, a ja najviše volim kada se pojave nova mlada imena. Evo sad se pojavio jedan, zove se Sven Popović, a zbirka priča mu se zove Nebo u kaljuži.

Od Vaših djela dosad je najveću pozornost u javnosti imala zbirka priča Kino Lika, po kojoj je redatelj Dalibor Matanić snimio istoimeni film. Kako ste zadovoljni ovim filmom, kao autor priče? 

U razgovoru između Borgesa i Sabata ima jedan dio u kojem se njih dvojica slažu kako knjigu čitaš, a film po knjizi je kao kada nekome o toj knjizi pričaš. A s filmom sam zadovoljan, Matanić i scenarist Milan Živković htjeli su široko panoramski zahvatiti, imati film s puno likova. Iako nije populistički, film je te godine skupio preko 30 tisuća gledatelja, što je bila fantastična brojka za naše prilike. Dobio je i brojne nagrade na uglednim filmskim festivalima u inozemstvu. Naravno, ima i onih koji ga ne vole, i tu ne vidim nikakav problem.      

Zbog svojeg svjetonazora, koji je liberalniji u odnosu na svjetonazor članova Vaše porodice  i suzavičajnika, u rodnom ste kraju, u Lici, Vaše knjige, pa i Vi sami, na lošem glasu. Kako Vi osobno doživljavate tu vrstu »odbačenosti«?

Uvijek sam bio skeptičan prema piscima kojima u njihovom kraju grade spomenike. K tomu, smatram da ako je proza prava, ne smije imati milosti ni prema kome. Ja Liku volim, ali svoju ljubav prema njoj pokazujem i kritikom, a kažu da je to najviši stupanj ljubavi. Neki bi htjeli da Liku u svojim knjigama prikazujem kao Švicarsku, a da razgovor dvojice ličkih čobana, koji se dovikuju s brda na brdo, pokažem kao razgovor Platona i Aristotela. A sve je tamo u mojoj Lici propalo, funkcioniraju jedino kafići i kladionice, iz asfalta raste trava, sela su nam potpuno uništena. Moje, u kojem je bilo kad sam bio klinac sedamdeset ljudi, sada broji tek petero ljudi, i uvijek kad tamo odem uhvati me neka tuga. Sve više razmišljam da se vratim u Pariz, odakle sam se nakon pet godina vratio natrag u Hrvatsku jer kako je to lijepo rekao pjesnik Boris Maruna: »Bilo je lako voljeti te iz daljine.«