Arhiv tekstova
01.05.2015
Kako danas doživljavate proslavu 1. svibnja?
Stipan Šokac, neuposleni radnik, Sonta
Svake godine sve teže
Ne znam možemo li danas uopće i govoriti o nekoj velikoj proslavi 1. svibnja. Mislim da je kroz tranzicijske godine u ovoj državi izgubljen svaki smisao blagovanja Praznika rada. Pripadnik sam nekih izgubljenih generacija, koje su masovno ostajale bez posla i kojima je uslijed nepostojanja normalnih socijalnih programa iz godine u godinu sve teže. Uposliti nas neće nitko, čak niti uz subvencije države. Ni jednom poslodavcu nisu potrebni radnici koji će većinu vremena provoditi po bolovanjima, a mirovina nam je jako dalek pojam. Sjećam se puno boljih vremena i puno ljepših proslava Praznika rada. Bio sam uposlenik apatinske Veletrgovine Podunavlje sve do propadanja poduzeća. Plaća mi nije bila loša, živjelo se normalno, bez velikih briga, pa smo se znali radovati svakoj proslavi. U dosta poduzeća slavilo se kolektivno, uz organizirane sportske aktivnosti i svečane ručkove. Slavili smo i privatno, na Dunavu, na salašima, a ponekad, kad bi se Praznik rada spojio s vikendom, znali smo otići i na neko kraće putovanje. Danas proslavu 1. svibnja u ovoj državi više doživljavam kao Praznik nerada. Posljednjih godina 1. svibnja najviše proslavljaju mladi, čak i malo manje mladi, koji ni u četvrtom desetljeću života nemaju ni dana radnoga staža. 1. svibnja će najurednije proslaviti uposlenici državne administracije, pošta, banaka, državnih ustanova. Sve institucije će biti zatvorene, ali će raditi dobar dio uposlenih u privatnom sektoru, odnosno neće slaviti oni koji svoj rad prodaju za daleko najniže nadnice.
I. A.
Dragan Dujmović, poduzetnik, Subotica
Ništa kao nekad
Nekada je to naravno bilo mnogo impresivnije i grandioznije, jer se proslava započinjala od ranih jutarnjih sati od tzv. prvosvibanjskog uranka. Ako je lijepo vrijeme poslužilo cijeli dan je protekao u dobrom raspoloženju uz glazbu, roštilj i raznovrsne sportsko-zabavne aktivnosti na otvorenom. Najveći dio svog radnog vijeka, trideset godina, radio sam u tvornici Sever i proslave praznika rada su zbilja bile na visokoj razini, ali danas, poput svega drugoga, više nije ništa kao što je nekada bilo. Samim time kao da ovaj praznik danas više nije kao što je nekada bio, ali čovjek ga i dalje emotivno doživljava, vezujući se za neka, stara vremena. Prvi svibnja se i dalje slavi, svuda, iako bi se moglo reći kako je ta današnja proslava pomalo modernizirana i prilagođena aktualnoj današnjici. Povrh svega, danas ja kao poduzetnik i sam nekako drukčije doživljavam praznik rada nego nekada kada sam kao radnik Severa bio dio udruženog rada. Tada je proslava bila zajednički, masovno organizirana, dok je sada organizacija proslave dana rada u velikoj mjeri prepuštena pojedinačnim, privatnim internim slavljima manjeg broja ljudi. Tako ću i ja, skupa sa svojom suprugom biti u nekom društvu manjeg obima i ovoga puta obilježiti praznik rada. Hoće li to biti negdje privatno ili ćemo otići na Palić još uvijek nije precizirano, ali do petka će se sve znati.
Objektivno govoreći, stariji smo nego nekada pa je sve mnogo skromnije, a i manje je novca, što je također odlučujući faktor po pitanju obima proslavljanja.
D. P.
Ivan Raić, radnik, Sombor
Što to slavimo?
Smisao koji je nekada imao 1. maj i proslava Praznika rada davno je izgubljen i mislim da ga obilježavamo po nekoj rutini i ne razmišljajući što zapravo znači taj praznik i zašto ga slavimo. Više se na njega gleda kao na neradne dane, po mogućnosti spojene s vikendom, a to vrijeme koristi se za obavljanje nekih drugih poslova ili neki dobar provod u prirodi, naravno uz dobro iće i piće.
Živim u dijelu Sombora gdje se nalazi poznato izletište Šikara, gdje su se nekada organizirale proslave 1. svibnja. Iz priča starijih čuo sam da je nekada poseban šinobus vozio Somborce od željezničke stanice do Šikare, da su zastavice bile istaknute na uličnoj rasvjeti, a prozori kuća okićeni. Odavno tih proslava nema u Šikari, a godinama unazad sve se svelo na ringišpil i tržničke šnadove, a broj onih koji za 1. svibanj dolaze u Šikaru sve je manji. Ja osobno, nema neki poseban odnos prema proslavi ovog praznika. Koji je njegov smisao danas? Što mi to slavimo? Praznik rada? Da nije malo licemjerno svih ovih godina unazad. Znamo što se desilo s pravima radnika, što se dogodilo s tvornicama, radnim mjestima, da se danas od rada ne može (pre)živjeti. I što mi to onda slavimo? Jednostavno gledam na taj praznik kao na prigodu da negdje odem s obitelji na vikendicu i s društvom se dobro provedem uz nezaobilazni kotlić, roštilj ili tanjiraču. Ove godine za praznik radim, ali nadam se da ću naći načina da ipak jedan od prazničnih dana provedemo na Dunavu.
Još nam je samo to ostalo, pa makar samo i na praznik rada.
Z. V.
