Arhiv tekstova

Jedan od predavača na nedavno održanom seminaru na Fruškoj gori za mlade Srbe iz Republike Hrvatske i mlade Hrvate iz Republike Srbije, bio je i Hrvoje Klasić profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegova predavanja na seminaru odnosila su se na teme ideologije socijalističke Jugoslavije – širenje propagande u službi indoktrinacije društva i kontekstualizacija socijalističke Jugoslavije u vrijeme hladnog rata. Bila je to prilika, da s Hrvojem porazgovaramo o povijesti u vrijeme socijalističke Jugoslavije, kao i o tome, kako mladi danas prihvataju teme vezane za to razdoblje, a dotakli smo se i nekih drugih pitanja.

HR: Što Vas je dovelo ovdje u Vojvodinu? Kako je uopće došlo do ideje na predajete na seminaru ovakvog tipa?

Već dulje vrijeme surađujem sa Srpskim narodnim vijećem u Hrvatskoj, kada me oni pozivaju kao gosta predavača na njihove političke akademije na kojima su se odnedavno priključili i mladi Hrvati iz Vojvodine. Ono što je moj posao u okviru te akademije jeste govoriti o prošlosti, o suočavanju s prošlošću, o instrumentalizaciji prošlosti i korištenju u nekakve dnevne političke svrhe. Također, želim objasniti i to kako, u principu, događaji iz prošlosti još uvijek i te kako opterećuju i prošlost, a čini mi se i sadašnjost ali i budućnost. 

HR: Jesu li mladi spremni danas razgovarati o toj temi?

Nije problem jesu li mladi spremni, nego je pitanje tko govori o suočavanju s prošlošću. Najrjeđe će te čuti stručnjake da govore o tome, a najviše će te čuti pjevače, sportaše, političare, novinare i onda to suočavanje u stvari, češće zvuči kao obračun s prošlošću nego suočavanje. Pričajući o prošlosti najčešće reagiramo tendenciozno selektivno. U prošlost ulazimo po potrebi i uzimamo ono što nam treba. A to nije dobar pristup i najčešće je taj pristup motiviran dnevnom politikom, a ne nekakvim kontekstom prostora i vremena, u kojem se stvari događaju.

HR: Kako ocjenjujete udžbenike iz povijesti u Republici Hrvatskoj i u Republici Srbiji?

Mislim da se situacija mijenja na bolje. Negdje brže negdje sporije. Što se tiče hrvatskih udžbenika, mislim da su se stvari promijenile i ja sam osobno zadovoljan ako gledamo u kontekstu onoga kakvi bi oni trebali biti. Mislim da bi povijest trebalo na neki način, odmaknuti od te događajnice i faktografskog pamćenja. Nego bi trebalo naučiti razmišljati, analizirati uzročno-posljedične događaje. A što se tiče ravnomjerne zastupljenosti određenih ličnosti, odnosno razdoblja, određenog fenomena, mislim da smo napravili jedan veliki iskorak u Hrvatskoj. Za Srbiju nisam siguran i mislim da ima puno više posla za napredak. Nadam se da će se i to ispraviti. Vidi se da je u nekim stvarima Hrvatska, što zbog ulaska u Europsku uniju, što zbog nekih drugih procesa, otišla nešto dalje od Srbije, što bi Srbiji trebao samo biti poticaj da krene smjerom procesa normalizacije.

HR: U kolikoj mjeri se povijest rabi za neke loše stvari?

Poviješću se instrumentalizira po potrebi. Naveo sam primjer recimo devedesetih godina, kada su hrvatski udžbenici vrvjeli primjerima sukoba Hrvata i Srba kroz prošlost, jer se trebalo u stvari pokazati da je ono što se događalo devedesetih godina, samo vrhunac svih prethodnih događanja. Dakle, isključivali su se neki slučajevi suradnje, solidarnosti, pozitivnih stvari, pa i nekih ličnosti, a isticale su se druge. Možemo s druge strane gledati i na to da je čitav niz važnih događaja u hrvatskoj povijesti obilježen sa Srbima. Od toga da je Srbin komponirao hrvatsku himnu, pa sve do današnjih dana kada imamo čitav niz uglavnom građana Republike Hrvatske koji su srpske nacionalnosti, bez kojih hrvatska povijest ne bi mogla biti to što jeste: Petar Preradović, Nikola Tesla itd.

HR: Hoće li ikad biti moguće doći do istinske povijesti, koju će prihvatiti i Srbi i Hrvati?

Neće, ali to nije ni potrebno. Nismo mi jedini koji smo prošli tu jednu traumu. Brojni narodi u Europi i svijetu su prošli puno veću traumu, uz puno veće žrtve i mnogo duže su trajale. Na primjer: njemačko-poljski, njemačko-francuski odnosi, poljsko-ruski, itd. Nije poanta u tome da imamo jednu istinu i nikada je nećemo imati. Kao što je ni vi vjerojatno nemate kada razmišljate o nekim stvarima iz svog života. Tako i ovdje. Dakle, nije potrebno da svi gledamo isto. Bitno je samo da događaju pristupamo multiperspektivno i da uspostavimo kulturu dijaloga, a ne monologa. To znači da možemo razgovarati i kad ne mislimo isto. Da možemo pristupati nekim događajima s različitim stanovištima i onda prepustimo svakome neka donosi zaključke. I nije poanta da svi jednako mislimo i da imamo jednu istinu, nego samo da možemo razgovarati a da se pri tome ne posvađamo i ne potučemo.

HR: Hoće li biti moguće doći do pomirenja?

Nisam se ni s kim nikada svađao, pa se ne moram ni miriti i ne volim to generalizirati. Mislim da kada se gleda na jednoj individualnoj razini, to je puno normalnije nego što to izgleda. Mislim da te stvari, gledajući upravo nastupe pojedinih pjevača u regiji, bilo da se radi o Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani ili Beogradu, mladi na iste stvari reagiraju isto. To je proces na kojem treba raditi i koji su mnogi drugi već prošli. Smatram da sve to mora kad tad sjesti na svoje mjesto.

HR: Kakva je Vaša ocjena odnosa Srbije i Hrvatske iz kuta povijesti?

Problem je što mnoge stvari iz rata nisu rješenje. Pitanje nestalih, pitanje imovine i s jedne i s druge strane i dokle god imamo neke repove iz prošlosti, ne može se ići otvoreno u budućnost. S druge strane, često se ti odnosi koriste u dnevno-političke svrhe, odnosno u nekakve izborne svrhe. Vi točno možete primijetiti kada u kojoj zemlji kreće izborna kampanja, po tome kakva je retorika, je li zaoštrena ili je nešto blaža. Nažalost, još uvijek se i na tome skupljaju politički poeni, ali kada s druge strane pogledate neke kulturne veze, pa čak i financijske, ili ono što je još gore pogledate devedesetih godina nekakve mafijaše, veze nikada nisu ni prekinute. Postoji čitav niz primjera, koji ukazuju da se može vrlo dobro funkcionirati, a s druge strane imamo često dnevno politički motivirane razloge, zašto ne funkcionira.

HR: Koliko danas mlade interesira povijest Socijalističke federativne Republike Jugoslavije?

Problem je u tome što mlade povijest Jugoslavije gotovo da više i ne interesira, ne samo s političkog aspekta, nego i s kulturnog. Evo u Hrvatskoj je nedavno završeno emitiranje serije Crno bijeli svijet. Upitao sam svoje studente jesu li pratili seriju, misleći zbog glazbe. Njih to uglavnom više ne zanima. Jugoslavija zanima još samo one koji je se sjećaju, a ove mlađe generacije vrlo sporadično i na nekoj površnoj razini. Što se tiče fakulteta gdje ja predajem, kada govorim o tome, neki fenomeni su im zanimljivi, neki fenomeni svakako ukazuju da se radilo o jednoj specifičnoj zemlji i jednom specifičnom društvu, sa svim svojim manama, ali i s pozitivnim stranama. Međutim, nedostaje nam, upravo zbog tog nekakvog krivog načina predstavljanja u medijima, objektivnih analiza i odnosa prema tom razdoblju. Imate upravo crno-bijeli svijet, a Jugoslavija je bila najviše siva, puno više nego crna i bijela. Zato ja stalno apeliram, da se povijest ostavi povjesničarima, posebice stvari o kojima ne znamo puno. Citirao bih jednog našeg rokera Milu Kekina koji kaže: »Na ovim prostorima kad nemamo pojma, imamo stav«. To se ovdje najbolje izražava. Kod Jugoslavije svi imaju stav, a nemaju pojma što se točno događalo. Ali nije to slučaj samo s Jugoslavijom, to se događa i u mnogim drugim slučajevima.

HR: Kako objašnjavate fenomen da se danas mladi ljudi više mrze, koji rat devedesetih nisu ni zapamtili, nego li njihove majke i očevi koji su bili sudionici tih ratova?

Mislim da su tu najvećim dijelom krivi upravo roditelji. Radi se o transgeneracijskom prijenosu mržnje i netolerancije. U to sam se uvjerio u nekoliko navrata gdje u stvari djeca mišljenje i o Jugoslaviji i o hrvatsko-srpskim odnosima, donose od kuće. Ono što čuju kod kuće, tako i reagiraju. Tako da imamo veliki problem i tu je velika odgovornost roditelja, ali i nekih drugih faktora u društvu, kao što je crkva, nastavnici, novinari, političari... Mladi su danas zbunjeni i kada ih suočite s činjenicom kao na primjer što sam imao prilike suočiti neke od svojih studenata, postane vam sve jasno. Tako sam ih jednom prilikom upitao, jesu li protiv uvođenja ćirilice i ćiriličnih natpisa u Vukovaru? Svi su odgovorili da jesu. A kada ih pitam da li i jedan mladi Hrvat u Vukovaru sluša srpski turbo folk, kažu svi. A kada ih ponovno pitam znaju li tko su autori tih pjesama i tko su muževi možda nekih od pjevačica, onda to nije problem. Dakle, mladi su danas zbunjeni i najčešće reagiraju onako kako čuju, ili kako im se kaže da reagiraju.