Arhiv tekstova

Otkako je istekao rok za podnošenje zahtjeva za povrat imovine, Agencija za restituciju vratila je više 3.400 poslovnih prostora i stanova, više od milijun četvornih metara neizgrađenog građevinskog zemljišta i oko 2.500 hektara šuma, izjavio je u nedjelju na godišnju skupštini subotičke Udruge za povrat imovine direktor sektora za koordinaciju i nadzor Agencije za restituciju Branko Lakić. Pa ipak, i prema njegovim, ali i riječima svih prisutnih na skupštini, Zakon o restituciji provodi se nedopustivo sporo, napose kada je riječ o poljoprivrednom zemljištu. Kako je naveo, do sada je u Srbiji vraćeno tek oko 2.500 hektara, a kao glavni uzrok za to je naveo sam Zakon, kojim nije jasno propisana metodologija vraćanja zemljišta.

 

Ministarstvo u službi tajkuna

 

Upravo stoga, veli Lakić, gotovo na sva rješenja, čak i za tih 2.500 hektara, stigle su žalbe koje je Ministarstvo poljoprivrede uputilo preko državnog pravobraniteljstva. Na taj način postupci su obustavljeni, a njihovo rješavanje nije niti na vidiku, pri čemu su neki čak i poništeni. Kako to izgleda u praksi možda je najbolji primjer kojega je naveo:

»Ministarstvo poljoprivrede u postupcima pred Agencijom prvo traži da građani prilože zemljišno-knjižne uloške ili samo odluke o oduzimanju, zatim dokaz da je bivši vlasnik zaista bio vlasnik, pa onda da se pribavi prvostupanjska odluka o oduzimanju, iako je drugostupanjskom navedeno što je oduzeto, pa odluka o konačnoj dodjeli agrointeresentima, pa nakon toga kako je ušao u komasaciju, tko je u nju ušao, kako je iz nje izašao i gdje je to danas, kao i to tko je što u komasaciju unio i koliko to zemljište vrijedi, iako to nigdje ne piše u zakonu.« 

Iza opisane procedure, tvrdi Lakić, stoji neiskren i nedobronamjeran odnos države prema pitanju vraćanja poljoprivrednog zemljišta.

 

Obveznice za naivce

 

Još konkretniji bio je koordinator Mreže za restituciju Mile Antić, koji kaže da je restitucija – i kod poslovnih prostora i kod poljoprivrednog zemljišta – donijela razotkrivanje brojnih zloupotreba koje su se događale i koje se i danas događaju. Prema njegovim riječima najveći otpor vraćanju zemljišta dolaze od uzurpatora istog tog zemljišta, a u taj su lanac, kaže Antić, upleteni sve sami tajkuni koji ga koriste po povlaštenim uvjetima, ali i lokalne samouprave i Ministarstvo poljoprivrede uz čiji blagoslov to rade. Da apsurd bude veći, Antić kaže da na temelju katastarskih podataka u Srbiji danas postoji oko 800.000 hektara državnog poljoprivrednog zemljišta (od čega se u najam izdaje oko 420.000), dok je u Direkciji za imovinu popisano tek 190.000 (dakle zemljišta koje se potražuje). I bez nekog velikog znanja matematike jasno je da je broj hektara čiji je država titular više od četiri puta veći u odnosu na onaj koji se potražuje, te da bi, samo da to hoće, ista ta država ovaj problem razmjerno brzo i jednostavno mogla riješiti.

Pa ipak, opće je poznata stvar, da je Zakonom o restituciji – osim u naturi – predviđeno i vraćanje imovine u vidu obveznica. I dok Mile Antić tvrdi kako je naivan svatko tko vjeruje da će od 2018. država početi pošteno ispunjavati svoje obveze, predsjednik subotičke Udruge za povrat imovine Milan Uzelac iznosi i malo konkretnije podatke. Kako kaže, vrijednost imovine koju nasljednici u Srbiji potražuju iznosi bar dvije milijarde eura, što državni proračun jednostavno ne može izdržati. Zbog toga bi, prema njegovim riječima, od trenutka puštanja obveznica na tržište njihova vrijednost sigurno pala, čime bi njihovi vlasnici opet bili oštećeni. Zbog toga je on, kao i mnogo puta ranije, ponovio kako bi najučinkovitiji i za državu najbezbolniji način vraćanja imovine bio putem supstitucije, odnosno u naturi u svakom slučaju gdje je to moguće, a najčešće je tako upravo kod poljoprivrednog zemljišta. Problem je, međutim, u tome – a to tvrde sva trojica – što država to jednostavno ne želi, jer štiti interese onih koji se često navode kao financijeri i ove i svih ranijih garnitura vlasti.