Arhiv tekstova

Umirovljeni diplomat, diplomirani pravnik i nekadašnji ravnatelj Hrvatske škole u Tavankutu, Naco Zelić, poslije Hrvatskog proljeća sedamdesetih godina prošloga stoljeća, preselio je u Zagreb, ali nikada nije prekinuo vezu s rodnim podnebljem. Vitalni 85-godišnjak i dalje se neumorno bavi sakupljanjem i čuvanjem velikog kulturnog blaga pisane povijesti bačkih Hrvata Bunjevaca, aktivno sudjelujući u gotovo svim događanjima naše dijaspore u glavnom gradu Hrvatske. 

HR: Kako danas, poslije više decenija, gledate na vrijeme kada ste napustili Suboticu i preselili se u Zagreb?

To je bilo jako bogato vrijeme za nas bunjevačke Hrvate, osobito u Subotici, imali smo brojne aktivnosti poput primjerice organizacije Dužijance, koja nije samo bila proslava žetelačkih aktivnosti nego manifestacija kroz koju smo mi govorili o svemu što je bilo važno za nas u tim vremenima. Mnogi pojedinci su se aktivno uključili u rad naše zajednice – došlo je do svojevrsnog pomirenja između dotad dviju politički suprotstavljenih strana. Početkom 1968. godine u Plavoj vijećnici Gradske kuće u Subotici organiziran je zajednički skup gdje su jedan pokraj drugoga sjedili onaj koji je tužio i sudio i onaj koji je bio suđen, i svi su tada našli način, potrebu prijeći preko tih stvari iz prošlosti, u želji zajedničkog zauzimanja za sudbinu hrvatskog puka na prostorima sjevera Bačke. 

HR: U razdoblju između već spomenute 1968. i 1972. godine mnogo je važnih i značajnih stvari urađeno unutar hrvatske zajednice u Subotici i okolici. Što bi ste posebice izdvojili?

Obnovili smo izdavanje kalendara Danice, Rukovet ponovno dobiva svoj hrvatski naziv, tiskano je dvadesetak knjiga (Kikićeve antologije, Balintovi Cvijetovi mećave, Sekulićeva Književnost Bačkih Hrvata) od kapitalnog značaja. Također, 1970. godine je osnovano Bunjevačko kolo, kome je poput brojnih drugih hrvatskih društava izbrisan atribut hrvatski pa je ostalo Kulturno umjetničko društvo sve do 1995. godine kada mu je ponovno vraćen hrvatski predznak. Zbilja puno, puno značajnih stvari se dogodilo uz sudjelovanje mnoštva ljudi koji su ostali neimenovani u svom radu. 

HR: Koliki je bio entuzijazam ljudi koji su aktivno sudjelovali u radu hrvatske zajednice u Subotici i okolici?

Entuzijazam je bio nevjerojatan, imali smo i mnogo mladih ljudi koji su uz starije poput Matije Poljakovića, Balinta Vujkova, Pokornika, Belu Gabrića, Tikvickog jednog i drugog, s puno elana sudjelovali u organiziranju mnogih kulturnih i umjetničkih aktivnosti. Uspostavili smo jako dobre kontakte s medijima, s radio i televizijom, a što se tiče Dužijance nije bilo niti jedne tadašnje novine koja nije pisala o ovom za Hrvate Bunjevce izuzetno važnom kulturnom događaju.

HR: S vremenskim otklonom od četrdeset i više godina vraćamo se u današnjicu Nace Zelića koja je čini se protkana željom da se određene stvari iz prošlosti nikako ne zaborave i sačuvaju za buduća pokoljenja. Kako ste se odlučili posvetiti očuvanju tragova iz bogate kulturne baštine bunjevačkih Hrvata?

Moram kazati kako sam još od mladosti ponešto piskarao, ali nikada nisam objavljivao. Danas daleke 1954. godine sam u dogovoru s Petrom Šarčevićem napisao jedan tekst o jeziku  bunjevačkih narodnih pripovjedaka, ali to tada nisam mogao objaviti. To je objavljeno četrdeset godina kasnije. Tijekom godina bilježio sam mnoge riječi, izreke koje su manje bile poznate u javnosti i koje se, po mojim spoznajama, nisu pojavljivale drugdje i tako sam u svom popisivanju stigao do brojke od 2.000 zabilježenih riječi i naziva. Zapisivao sam nazive za brojne stvari iz naših domaćinstava, jela i svega što je naš narod tamo stoljećima okruživalo, sve s tim da će jednoga dana doći do prilike da se to doradi, da se dopuni. I eto, na koncu je došlo i do toga.

HR: Tijekom svoje profesionalne karijere bili ste i ravnatelj hrvatske škole, potom vrstan pravnik  na koncu konzul Republike Hrvatske u Budimpešti. Je li kroz sve te odgovorne funkcije koje ste obnašali kolala ta poznata snaga našeg življa, dajući vam energiju za odgovoran društveni rad?

Svakako. Jer, ne samo ja nego svi mi koji smo aktivno sudjelovali u brojnim aktivnostima ondašnjeg vremena nastojali smo što više ljudi uključiti i povezati. Imali smo brojne primjere povezanosti s našim običnim ljudima, sa sela i salaša, gdje smo dobili zabilježene dojmove njihovih doživljaja. I tijekom Dužijance, u povorci, smo imali takvih izvornih slika s kojima smo željeli javnosti predočiti jednu priču o nama – priču u slikama. Mislim kako smo u tome u potpunosti uspjeli. Jer, okupili smo dvije tisuće ljudi, a to nisu kao danas bila društva nego spontano okupljeni ljudi koji su izlazili iz svojih kuća i cijele obitelji su se priključivale svečanoj povorci Dužijance održane 1968. godine.

HR: Već gotovo pola svog vijeka živite u Zagrebu. Kako iz vaše perspektive izgleda most između Subotice i Zagreba i je li on još uvijek jak ili su veze polako počele slabiti?

Ako govorim o sebi mogu kazati kako ja nikada nisam prekidao vezu između ove dvije sredine i doživljavam sebe kao da živim i tamo u Subotici i tu u Zagrebu i nikada nisam prekidao taj kontakt. No, u biti nije sve tako jednostavno i zbilja je mnogima teško održavati taj kontakt, nisu svi ljudi jednakog sluha i ne osjećaju interes za tako nešto. Također nisu ni svi interesi jednaki – dok je za mene jedino važan interes sačuvati ono što imamo i upozoriti nas da redovito osvježavamo to znanje koje imamo o nama samima.

HR: Je li teško danas biti bački Hrvat u Zagrebu u odnosu na druge hrvatske subetničke skupine koje naseljavaju glavni grad Hrvatske?

Mislim kako u Zagrebu još uvijek postoji veliko razumijevanje za Hrvate iz Bačke, i smatram kako je regija Bačke, uz dio koji se danas nalazi na teritoriju Mađarske ostao dobro poznat svima i tijekom proteklih pedesetak godina smo uvijek imali zapažen interes za sva događanja vezana uz problematiku života Hrvata Bunjevaca s prostora Bačke. Velikani poput Josipa Andrića, Ante Sekulića koji i danas ovdje živi, pa osim njih Grgo Gamulin, Vlado Maleković, Ivan Čangl, Pero Budak i mnogo njih su ostavili neizbrisiv trag. Imali smo mnogo ljudi u sferi kulture i društvenih znanosti i mislim kako su svi pridonijeli razvijanju tradicije  dobrog imena naših ljudi u hrvatskome glavnom gradu.

HR: U pripremi je jedna vrijedna knjiga, hrestomatija o pisanoj riječi Bačkih Hrvata. Što Vas je navelo sudjelovati u njezinu nastanku? 

Prije dvadesetak godina je tiskana jedna hrestomatija pod nazivom Hrvatska riječ u Srijemu. Petra Šarčevića i mene je to potaklo da bi i mi trebali dati slično svjedočanstvo o našoj pisanoj hrvatskoj riječi u Bačkoj koja je izuzetno bogata, u odnosu na druge Hrvate koji žive izvan Hrvatske. Imamo toliko manipulacija koje nemaju nikakvih povijesnih niti stručnih osnova za ozbiljnije sagledavanje neospornih činjenica i bilo je nužno učiniti nešto na tom polju. Na primjer kad neko kaže da je Tito uveo hrvatstvo na područje Bačke, a jedan Ive Prćić je davno prije tiskao Bunjevačke pisme i na naslovnicu stavlja hrvatski grb onda na tu temu zbilja nemam što govoriti. Imamo i našeg Ivana Antunovića, o kojem će ove godine biti mnogo više riječi, koji je u svoje vrijeme imao žive kontakte sa Strossmayerom, Račkim. Što mi uopće znamo o tome? Zato je ova hrestomatija iznimno važna za sve nas koji potječemo s prostora Bačke.

HR: U kojoj mjeri je teško doći do izvornih materijala kulturne povijesti bunjevačkih Hrvata  i jesu li ono dovoljno sačuvani?

Mislim kako je ona u velikoj mjeri sačuvana, iako postoje brojni slučajevi kako su knjižnice u određenim vremenima izmanipulirane na više načina, primjerice knjižnica Franjevačkog samostana je imala više takvih brodoloma ili slučaj osobne knjižnice Ivana Kujundžića koja je sadržavala bogatu kolekciju vrijednih djela našeg naroda, a koja je prilikom njegova uhićenja 1947. godine uhićena skupa s njim. Ipak, na sreću, ima mnogo toga sačuvanog, pa tako Sveučilišna knjižnica u Zagrebu ima golemu zbirku vrijednih djela našeg podneblja.

HR: Što je za Vas osobno najvrjednije djelo u kulturnoj riznici bunjevačkih Hrvata iz Bačke?

Za mene posebnu vrijednost ima Subotička Danica, jer je ona živa povijest našeg naroda i prati svakogodišnja događanja tijekom proteklih stotinjak godina. Sve je to živopisno oslikano kroz velika, ali i ona mala događanja običnih ljudi, što opet ima golemu životnu vrijednost.

HR: Vidite li ljude koji bi mogli nastaviti Vaš rad na očuvanju i prezentiranju kulturnih vrijednosti  bačkih Hrvata?

Nažalost nemam toliko kontakata s mlađim ljudima iz našeg podneblja, ali kada gledam određene pojedince i njihov dosadašnji rad u ovoj oblasti onda mislim kako imamo šanse uspješno nastaviti rad na očuvanju naše kulturne baštine. Jer, ako pogledamo u prošlost posljednjih godina i tristotinjak tiskanih knjiga, onda zbilja ne moramo brinuti kako će se stvaralački niz nastaviti i dalje. U njima je puno toga novoga, što uz dodir s prošlošću donosi i živu sliku sadašnjosti.