Arhiv tekstova

Ratovi 90-ih na području bivše Jugoslavije bili su i ratovi propagande, gdje su mediji, koristeći specifične tehnike, metode i terminologiju, opravdavali ispravnost sukoba iz vlastite političke i nacionalističke vizure. Na taj način su kovali vlastitu »istinu«, i nudili je svojem  narodu.

»Svaka vlada želi kontrolirati medije u ratno vrijeme da bi osigurala javnu potporu za svoje ratne ciljeve. Ukoliko je neophodno, vlada će lagati i medijima da bi postigla kontrolu«, započeo je Davor Marko predavanje Kako se kalio rat? Uloga medija u konstruiranju i prikazivanju ratova u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini održanom 14. aprila u Modernoj Galeriji Likovni susret. 

 

Slika žrtve

 

Jedna od prvih i  najvažnijih stvari u širenju propagande, posebno u situaciji kada se s jednom državom raspada i njena ideologija koja je do tada bila integrativna, jeste kreiranje nove, nacionalne, mitovima i simbolima iz prošlosti podupirane ideologije. Za tako nešto poželjno je stvoriti osjećaj nepravednosti, u kojoj smo »mi« žrtva, a »oni« ili »drugi« su zločinci. To podrazumijeva kreiranje slike sebe, odnosno svog naroda ili zajednice, kao ugrožene i kao žrtve. »Da bi to uradio moraš imati jasno definiranog neprijatelja. Da bi neprijatelj izgledao što strašniji koristi se određena terminologija koja je zastrašujuća, eksplicitna i obiluje jezikom mržnje. Na kraju, koristi se simplifikacija, a to znači da se pojednostavljuju stvari da bi ih svi mogli razumjeti i osjetiti jezu od tog neprijatelja«, priča Marko. 

U knjizi Rat je počeo na Maksimiru autori su identificirali tri ključne faze u pripremi medija za rat: ustanovljenje nacionalističke doktrine, kreiranje diskursa i stvaranje medijske arene za rat riječi i uvođenje govora mržnje. Uz stvaranje patriotskih fronta u medijima pod kontrolom režima, nezavisni i opozicioni mediji nastojali su biti kontrateža.  »U Srbiji su to bili Radio B92, Radio Indeks, Studio B, ANEM,  u Hrvatskoj najpoznatiji Feral Tribune, Danas, ali i Novi list, dok su u BiH to bili Dani, Slobodna Bosna, Radio Zid, i naravno – ratno Oslobođenje«, rekao je Marko.

 

Pravila igre

 

U pripremi za rat medijima postoje dva aspekta, jedan je tehnički, a drugi sadržajni. Razlika u propagandi tijekom ratova 90-ih bila je u kontekstu, sadržaju, intenzitetu i namjerama. 

»U Hrvatskoj smo imali linčovanje javnih osoba poput Mire Furlan u članku Težak život lake žene objavljenom u tjedniku Globus. Bili su i novinari koji su vrlo jasno pokazivali svoju spremnost za medijski rat.  Tome svjedoče i izjave sa početka 90-ih, Dunje Ujević s HRT-a: »Spremna sam lagati za Hrvatsku«, i Marinka Božića iz Slobodnog Tjednika »Ja sam za Hrvatsku spreman biti razapet kao Isus na križu«. U BiH su postojali mediji koji su željeli održati ideju o građanskoj BiH, kao što su JUTEL i Oslobođenje, odnosno TV Sarajevo na samom početku rata«, nastavlja Marko. »Bošnjački nacionalni identitet nastaje 93. godine, na Drugom bošnjačkom kongresu na kojem je odlučeno o nazivu Bošnjaci i tada dolazi do radikalne upotrebe medija, formiraju se magazini poput Ljiljana koji se koristi za kampanju protiv svega multietničkog u Sarajeva, napada na nemuslimanske intelektualce, bosanske patriote«. U Srbiji, moralo se uvjeriti građane da je rat opravdan, ispravan i da su Srbi žrtve. RTS je ostao zapamćen kao primjer, par excellance, režimskog propagandnog medija. Uz rame RTS-u bili su dnevni list Politika kao i Večernje novosti, dok je režim tolerirao komercijalne medije koji su ljude uljuljkivali u bezbrižnosti nudeći im »lagane« sadržaje poput turbo-folka i raznih serija. 

 »Primjeri s RTS-a, s bacanjem djece lavovima, zaklanom djecom u Vukovaru, to su stvari koje jako zastrašuju, pogotovo kad ih publika ne vidi. Nitko nije vidio lavove koji su pojeli djecu, nitko nije vidio leševe te djece, a ljudi i dan danas o tome pričaju. Potom je potrebno te priče stalno ponavljati. I ono što je najznačajnije, ukoliko je prva zastrašujuća vijest dovoljno zastrašujuća, niti jedan demanti ne može da izbriše onaj prvobitni učinak koji ta objava ima. To je primjer i s vukovarskim bebama. Novinar Reutersa je objavio vijest da je u Vukovaru pronađeno 40 leševa beba. Mediji iz Srbije su to prenijeli, novinari RTS-a  su na terenu tražili te bebe ili njihove grobnice. Ipak toga nije bilo. Ali isprika RTS-a dolazi nakon nekoliko dana potrage za bebama i kolektivnog ludila, a to nema isti efekt kao prvobitna vijest«, zaključio je Marko. 

 

Multiperspektivnost

 

I na samom predavanju je bilo jasno da ne postoje iste verzije istine o zbivanjima 90-ih. Reagiranja publike su pokazala da je naše društvo veoma podijeljeno u razumijevanju rata. »Mislim da ne postoji jedna istina, možda samo kao ideal kojem se teži. Nemoguće je jednu istinu izdefinirati ali je važno doći do konsenzualne istine. To je kad se ljudi dogovaraju oko nekih činjenica. Tako su bliže nečemu što se može zvati zajednička istina«, zaključio je Marko, koji ipak snažno osuđuje period 90-ih i smatra kako bi svi u Srbiji trebali znati što se tada dešavalo i da izgrade kritičan otklon prema tom periodu. Za njega je, kao i za većinu mladih, taj period bio formativan, i tek kada je imao prilike putovati intenzivno van Srbije i svjedočiti o posljedicama te propagande u drugim zemljama, shvatio je koliko je važno o ovome i dalje javno diskutirati.