Arhiv tekstova

Brojnim su kupcima u Srbiji poznate tvornice mliječnih proizvoda i njihov proizvod – sir Trapist, kao npr.: Mlekara Subotica, Sinagoga Sombor, niška Mlekara, Mlekara Sajan, Mleko produkt Biser, Prezident trapist Somboled, Tolle sir trapist, Tolle sir trapist dimljeni, Imlektrapist, Kikindski trapist, Mlekara Spasojević Bajina Bašta i dr. Jednako se tako i u susjednim državama na području bivše Jugoslavije nudi sir Trapist kao u Hrvatskoj od: Paške sirane, varaždinske Vindije, zagrebačkog Dukata, a jednako se tako i u Sloveniji naveliko prodaju: ljubljanski Stiški trapist, celjski Trapist, kranjski Trapist, Trapist Šmarje pri Jelšah, Trapist Škofja Loka, Trapist Kočevje, i od crnogorske Mljekare Nika u Nikšiću. Sir se pod tim nazivom proizvodi i prodaje također i u drugim istočnoeuropskim zemljama, kao: Mađarskoj, Rumunjskoj, Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj. Sve su cijene relativno pristupačne, marketing svih proizvođača savršeno »odrađuje« svoj posao pa su uglavnom zadovoljni i proizvođači i kupci. 

 

Originalni Trapist proizvode samo trapisti

 

Ne želeći, dakako, pokvariti jednima poslovnu stranu a drugima kulinarski ugođaj, potrebno je ipak odmah na početku zbog istine istaknuti (a još stari su Grci govorili da istina oslobađa) kako niti jedan od spomenutih sireva i proizvođača u svim navedenim europskim državama nastalih nakon raspada bivše Jugoslavije i nakon rušenja Berlinskoga zida, nije, pučki rečeno, ni »t« od originalnog sira Trapista. Naime, pravi, izvorni i posebni sir Trapist, specifičnog okusa i mirisa, rađen temeljem višestoljetnog iskustva, po najvišim standardima i tajnom receptu, kojega zna tek vrlo mali broj ljudi u svijetu, proizvodi se jedino i isključivo u samostanima katoličkih redovnika/monaha trapista, po kojemu je i dobio naziv. 

 

Osnovno pravilo – »moli i radi«!

 

Trapisti su dobili ime po reformskom pokretu koji je započeo u 17. stoljeću u francuskom cistercitskom samostanu Notre Dame de La Trappe u Normandiji, pod vodstvom opata Armanda Jeana le Bouthilliera de Rancea, koji je nastojao vratiti prvotni stroži način redovničkog života. Danas u svijetu imaju preko stotinu samostana na svim kontinentima, od Austrije, Danske Češke, Norveške, Švicarske i Engleske te Angole, Madagaskara, Maroka i Ruande pa Indonezije, Filipina, Sirije i Tajvana, do Brazila, Čilea, Meksika, USA i Novog Zelanda te drugim zemljama, s ukupno nešto manje od 2.000 redovnika. Potrebno je istaknuti da taj monaški red ima i žensku granu sa sedamdesetak samostana. Njihov se svakodnevni redovnički život, temelji na Pravilu sv. Benedikta iz Nursije, oca zapadnog monaštva – ora et labora (moli i radi). To konkretno znači da se sedam puta dnevno okupljaju na zajedničku molitvu u samostanskoj crkvi ili kapelici, od ranih jutarnjih sati – oko pola četiri ujutro, do ranih večernjih sati – oko devetnaest sati, a između toga obavljaju različite fizičke poslove na njivi ili vrtu, štali ili šumi, crkvi ili samostanskoj tvornici, kuhinji ili blagovaoni, sirani ili pivovari. Šutnja, osobna molitva i razmatranje, klanjanje pred Presvetim, bez televizije, kompjutera, radija i mobitela, čine ih članovima jednog od najstrožijih redova u Katoličkoj crkvi. 

   

Suluda misija trojice redovnika?

 

Tako je danas proizvodnja trapističkog sira u ovome dijelu Europe vezana isključivo uz drevni trapistički samostan Marija zvijezda u Banja Luci, koji je osnovan 21. lipnja 1869., kada je o. Franz Pfanner s još petoricom redovnika stigao iz samostana Mariawald kod Kölna u trošnu kolibu u Delibašino selo kod Banja Luke na desnoj obali Vrbasa. Ubrzo su molitvom i radom ostvarili gotovo nevjerojatne uspjehe, tako da je u jednome razdoblju samostanska zajednica imala čak dvjestotinjak redovnika u golemom samostanu uz velebnu novosagrađenu crkvu, koji su radili u novoosnovanoj školi za obrte i đačkome domu, pekari, sirotištu, tiskari, štavionici kože, njivama, tvornici tjestenine, sapuna, soda-vode i bezalkoholnih pića, sirani, bolnici, čak i hidroelektrani, kao i brojnim drugim gospodarskim područjima i pastoralu. 

Danas svega trojica redovnika, dvojica svećenika, rođena braća Topići, o. Zvonko i o. Tomislav te časni brat Franjo, unatoč oduzetom samostanu, koji je pretvoren nakon završetka drugog svjetskog rata u bolnicu, progonu gotovo svih redovnika, spaljenoj knjižnici neprocjenjive vrijednosti, uništenom inventaru, opljačkanoj crkvi, nacionaliziranom samostanskom zemljištu, nastoje, povratiti nekadašnji sjaj Marije zvijezde kolikogod se to ljudskom logikom činilo suludom i nemogućom misijom.

Caritas je bio bitna sastavnica Marije zvijezde tijekom cijele njezine povijesti, ali ne samo u smislu darivanja i pomaganja potrebitih i siromašnih, nego i u otvaranju radnih mjesta, tj. mogućnosti da ljudi rade i budu za to pošteno plaćeni. Tako je već krajem XIX. st., tko god je htio raditi, kod trapista bez problema dobio radno mjesto. 

 

Tajna se prenosi isključivo usmeno

 

Na tome je tragu Caritas banjolučke biskupije otvorio farmu u Aleksandrovcu, udaljenom petnaestak kilometara od Banja Luke, zapravo Zemljoradničku zadrugu Livač, i s trapistima g. 2008. započeo proizvodnju sira Trapist. To je omogućilo otvaranje stalnih radnih mjesta za mještane toga kraja, ne samo katolika, nego i pravoslavnih i muslimana. 

O. Tomislav je onaj kojemu je povjerena višestoljetna trapistička tajna proizvodnje sira i on danas ne samo da radi u proizvodnji skupa s ostalim radnicima, nego je nadgleda i, dakako, glavni je tehnolog u proizvodnom procesu. Rođen je g. 1961. u Banja Luci, u kojoj je završio osnovnu školu, nakon koje gimnaziju u Zadru te filozofski studij na zagrebačkome Jordanovcu kod isusovaca. Novicijat tj. pripravu za redovnički život započeo je upravo u Mariji zvijezdi, a nastavio dvije godine u Francuskoj, pa se vraća u Hrvatsku radi teološkog studija u Zagrebu. Konačnu odluku da postane trapist izrekao je g. 1989. kada je položio vječne zavjete, a za svećenika je zaređen u samostanskoj crkvi u Banja Luci g. 1990. Radi ponovnog pokretanja proizvodnje sira ponovno je otišao na praksu i specijalizaciju u francuski samostan Mont des Cats. Po njegovim riječima tajna recepta se prenosi isključivo usmeno i to je ključ Trapista, uz ono što nije tajna – obavezno »neobrano« kravlje mlijeko koje se prerađuje neposredno nakon muže, mlijeko ne smije biti staro ni jednoga dana i ne smije se ni kap vode ili bilo kojega drugog sastojka dodati ili oduzeti pa se zato koristi mlijeko isključivo iz vlastite farme krava. Zbog tih kriterija dnevno proizvode samo oko 50 komada sireva, koje ne izvoze.