Arhiv tekstova

Generacije koje su danas u ranim 30-im godinama, tu pripadam i ja, imaju sasvim sigurno sjećanja na ratove 90-ih; ona su u mnogim segmentima vjerojatno različita, često i slična, a vjerujem da najviše obuhvaćaju svakodnevne stvari: prazne police u dućanima, novčanice s beskrajnim nulama, ogromne redove na granicama i švercanje, dugački večernji dnevnici, dolazak nekih klinaca u razred za koje se šaputalo da su »izbjeglice«... Pretpostavljam da se većina nas, 30-godišnjaka uopće ne sjeća medijskih izvještaja s ratišta, možda smo upamtili tek neke segmente ili priče koje smo čuli od roditelja. Tada smo još bili u balonu djetinjstva i nismo mogli shvatiti rat koji se događao tako blizu. Niti smo mogli razumjeti što se prenosilo u medijima. Bili smo mali i nije nam bilo važno, pucnjeve nismo čuli i bombe nismo vidjeli. Barem ne u Subotici. Pa ipak, unatoč brojnim procesima suđenja za ratne zločine, otkrivanja razorne medijske propagande, postoje podijeljeni stavovi o tome što se 90-ih događalo na  prostorima bivše SFRJ, odnosno drugačiji odgovor na pitanje »Tko je počeo rat«.

Umjetnik Vladimir Miladinović bavi se upravo ovim sjećanjima i propituje, direktno ili indirektno, način na koji su (kolektivno) sjećanje na rat u postjugoslavenskim društvima oblikovali mediji. Njegova izložba Rendered History je istraživački rad s »ratnim i post-ratnim traumama nekadašnjih jugoslavenskih društva i predstavlja seriju crteža u tehnici laviranog tuša« kojima taj beogradski umjetnik, isto u 30-im godinama, podsjeća na stranice dnevnih novina iz nedavne povijesti, ukazujući na koji način mediji i institucije kreiraju javni prostor i oblikuju kolektivno sjećanje.

Projekt Rendered History koji je, kako ga Miladinović definira, i dalje rad u nastajanju, počeo je 2012. godine, kada je ovaj umjetnik odlazio u dostupne arhive dnevnog tiska iz Narodne biblioteke Srbije i istraživao period 90-ih. Fokusirao se na 1991. i 1992. godinu i medijske izvještaje vezane za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 

HR: Misliš li da ljudi koriste te 90-te kao izgovor za sve loše što se desilo,  kao svojevrstan otklon od vlastitog suočavanja s tim periodom? O tome si u jednom intervjuu govorio, možeš li pojasniti? 

Kada se govori o toj problematičnoj prošlosti postoji neki osnovni princip a to je da se izvuku krivci, recimo pojedinci koji su sudjelovali u nekom zločinu. Ti pojedinci prođu kroz proces suđenja i onda mi  imamo jasne krivce – to je taj koji je sudjelovao u ratnom zločinu. U tom smislu, kada izvučeš tako nekog pojedinca, onda svi mi ostali ostajemo nekako zaštićeni i tu je praktično priča zatvorena. Ja zaista mislim da se 90-te stigmatiziraju. Mislim prije svega na tu neku post-petooktobarsku elitu koja je došla na vlast nakon 2000-ih godina i plivala na tom valu 90-ih sve vrijeme svoje vladavine na način: »Ako vi sada ne glasujete za nas, vratit ćemo se u mračne 90-te.« To je nešto slično kao stvaranje mita od ulaska u Europsku uniju, kada će sve biti super i sjajno. Na valu te mitologije zapravo se ostaje na vlasti. To je sad politički projekt koji je počeo još 80-ih godina da se provodi iz ideje u djelo i koji je doživio svoj vrhunac 90-ih godina kroz rat. Ali isto tako to je politički projekt koji i dan danas ima svoj život i koji i dan danas traje, samo drugim sredstvima. 

HR: Kako se kod tebe razvio interes za teme ratne propagande, na ovaj način, kroz suočavanje s prošlošću i propitivanjem nastanka naše kolektivne memorije. Devedesetih godina bio si osnovnoškolac i bio si mali da to tada razumiješ. Ipak, razvio si interes za teme upravo iz tog perioda. 

Bilo kakvo malo prosvećenije bavljenje ili djelovanje u polju suvremene umjetnosti nekako uvijek vodi k mjestu gdje možete propitivati traumatične dijelove prošlosti koji isklizavaju iz procesa kreiranja novih nacionalnih identiteta.  Možete ih ponovno iznijeti na promišljanje. U tom smislu logički je da se kroz proces bavljenja suvremenom umjetnošću dođe do toga. S druge strane, tu postoji neka moja osobna fascinacija uopće pojmom sjećanja i na koji način sjećanje funkcionira. Ne mislim u neurološkom smislu, kao osobina čovjeka, nego sjećanje u sociološkom smislu, sjećanje kao vrsta konstrukcije. To je moja fascinacija, taj odnos između našeg osobnog sjećanja s jedne strane i nekog povijesnog, društvenog sjećanja s druge, kao i koja je i postoji li razlika između ta dva. 

HR: Ispričao si jednu zanimljivu crticu iz tvog odrastanja – kada si bio mali, tvoja tetka je radila u trafici. Tada si iz trafike posudio dva broja stripa Knindže koji je u dizajnerskom smislu, kako kažeš, bio vrhunski strip. U sklopu ove izložbe, ti si i taj strip precrtao, odnosno predstavio ga ponovno publici. Kako je bilo ponovno čitati nešto što te je impresioniralo kad si bio mali, a sada možeš vidjeti količinu propagande koja je u njemu?

Sjećam se tog stripa i pomislio sam da bi ga mogao ponovno pročitati sada, s ove vremenske distance. To sam i uradio. Ono što je zanimljivo jeste ponovno čitanje nečega što je očigledno ostavilo trag u toj fazi odrastanja. I to sada, s ove distance, kada postoji neki otklon. Više je možda bitan taj moment njegovog ponovnog iščitavanja danas nego što je to radilo u tom trenutku kada je bio aktualan. Jer,  njegova aktualnost je prestala postojati nakon što je taj strip odradio svoju ideološku funkciju, a to je da se objasni toj populaciji što se to u ratu događa.

HR: Neki od komentara s tvojih izložbi jesu oni od ljudi koji su 90-ih bili aktivni čitatelji novina, a danas ne mogu vjerovati u količinu laži koje su se pisale u novinama. Jesi li takvo vlastito suočavanje posjetitelja izložbe želio provocirati? 

Nisam želio to, ali to je zanimljiva reakcija koja se stalno ponavlja. Na jednoj izložbi u Salszburgu gdje je izložen isti taj rad ali u drugom segmentu (period pred Drugi svjetski rat) prišao mi je jedan stari gospodin, u vezi jedne reklame koja je bila aktualna u tisku. Pitao me je znam li što je na ovoj reklami? Radi se o reklami za šećer. Rekao mi je: » A znaš li da osjećam miris tog pakovanja? Ja se sjećam glazbe te reklame koja je išla tijekom Drugog svjetskog rata na radiju.« I onda mi je evocirao svoja sjećanja iz djetinjstva i završio s time da su njegovog oca objesili nakon Drugog svjetskog rata. To je neko njegovo traumatično sjećanje iz tog razdoblja. Meni je to zanimljivo. Ovdje, ljudi koji su novine 90-ih čitali s nekakvim razumijevanjem sada se pitaju  je li zaista moguće da je to čitava stranica dnevnog tiska. Jer, često misle da se tu nalazi nekakav presjek koji sam pravio, da sam kao lažirao. To je recimo zanimljivo. 

HR: Devedesetih su se u srbijanskom tisku često plasirale direktne laži. Danas se koriste ipak drugačija propagandna sredstva, više neki spin s poluistinama.  

Nisu ni ovo bile baš direktne laži, nego više neka vrsta pravljenja otklona. Kada je u pitanju tema postojanja logora u zapadnoj Bosni i Hercegovini, u tom razdoblju u domaćem tisku ne postoji ni jedan članak koji se bavi problematikom postojanja logora, već se zapravo domaći tisak odnosi prema pisanju zapadnog tiska i demantiranju iste. I onda vi imate jedan trokut – imate s jedne strane zapadni tisak koji pokušava pridonijeti nekoj vrsti intervencije, što može biti opravdano ili ne. S druge strane imate domaći tisak koji se apsolutno ne bavi temom koja je po srijedi, nego se bavi pisanjem zapadnog tiska. Na kraju, ostaje ta problematika kojom se nitko konkretno ne bavi. U nadmetanju  između ta dva polja (zapadnog i domaćeg tiska) ima prazno mjesto kojim se nitko ne bavi. Recimo, ima taj moment s onom čuvenom slikom iz Trnopolja, gdje grupa britanskih novinara na poziv Radovana Karadžića odlazi u zapadnu Bosnu da snimi postoje li uopće logori i odlaze u Omarsku. Tamo ih nisu pustili i iz tog mjesta odlaze u Trnopolje gdje je bilo na hiljade zatočenih ljudi. Tada nastaje  čuvena slika Fikreta Alića koji stoji iza žice i kroz žicu se rukuje s kamermanom. Slika je osvanula u svim medijima s direktnom referencom na diskurs Holokausta, na Drugi svjetski rat, ali zapravo je stvar u tome da je slika snimljena u Trnopolju, a ne u Omarskoj. U Trnopolju prostor zaista nije bio ograđen žicom nego je to bio jedan maleni prostor u koji su novinari ušli i onda kroz žicu snimali zatočenike izvana. I tada opet imate situaciju u kojoj se svi bave pitanjem žice –  je li bilo žice ili ne, a zapravo ono što je bitno to su ljudi koji su tu snimljeni, a koji ostaju kao neki objekt te slike kojim se nitko ne bavi. To je ta neka upotreba tih, prije svega, državnih ideoloških aparata. Recimo u kontekstu Srbije, njihova funkcija je u tom momentu bila da se bavi negacijom toga što zapadni tisak, opet vršeći svoju ideološku funkciju konteksta iz kojeg dolazi, propagira. To je kleš različitih ideoloških pozicija. 

HR: Razumiju li to ljudi? 

Ono što je bitno jeste da se dešava neka vrsta društvenog antagonizma. Mi smo i sada imali predavanje Todora Kuljuća i neka podijeljena mišljenja – je li bila agresija ili je bila obrana. Mi se stalno vrtimo u nekom krugu između ta dva. Ono što fali i što je meni bitno to je prostor koji je između konstruiranih i podijeljenih pozicija narativa, konteksta, gdje vi jedino što možete jeste da se upišete u neki od obično dva ponuđena. Ali što se dešava između ta dva – ta prazna mjesta, to znanje koje je neartikulirano, s kojim ne znamo što da radimo – to je ono što mene interesira. Na koji način se to kasnije odvija kroz percepciju publike, to je neka druga stvar. Uvijek polazim od neke svoje osobne pozicije. 

HR: Kako ti je bilo ići u arhive, čitati po prvi put članke i sagledavati propagandu u njima? Jer,  drugačije je kad samo slušaš o tome a drugačije kada tome i sam svjedočiš.

 

Bilo mi je super zanimljivo jer nisam ni znao što mogu očekivati. Znao sam otprilike što mogu  naći, što tražim. Ta prošlost danas je aktualnija nego u samom trenutku kada se dešavala i to je ono što je bitno i ključno. Ti sadržaji u tisku ‘92. su tako aktualni danas, to je fantastično. To je možda najveći neki utisak. Politički gledano nema diskontinuiteta između razdoblja rata koji se uzima kao nešto specifično i ovoga što imamo danas. To je jako bitno, taj kontinuitet itekako jako postoji, rat i dalje ima svoj život samo što se vodi nekim drugim sredstvima. Jezik koji je bio aktualan u ratu danas je jako aktualan i  vladajuće strukture ga koriste da bi zapravo održale svoje pozicije moći. Danas je to malo teže, ali se i dalje vješto koristi. Ono što je 90-ih bio neprijatelj, pripadnik druge nacije,  mislim da bi danas tog neprijatelja trebalo tražiti u polju privatnog kapitala, neoliberalnog kapitalizma i uopće globalnog svjetskog poretka koji nas drži u šaci. 

HR: Izložba ima interdisciplinarni pristup, odnosno, odvijaju se i predavanja na različite teme propagande u ratu. 

Ovo je rad na kojem ja kontinuirano radim već neko vrijeme, paralelno s nekim drugim radovima, ali pokušavam držati kontinuiranu liniju i da stalno dorađujem. Ja to tretiram kao neku vrstu rada u nastajanju, jer se stalno dodaju neki novi sadržaji. A izložba je angažirala i neka druga polja i to je jako bitno i značajno. Ideja izložbe nije da tu neko dođe i uživa u prelijepim rukom izvedenim akvarelima već zapravo da pokrene potencijal za kritičku misao. Zato su bitna ta predavanja, koje je imao prof. Kuljić, i što će Davor Marko imati. To su bitni interdisciplinarni pristupi.