Arhiv tekstova

Možemo li posredstvom pojmova multikulturalizma i interkulturalizma mnogo toga reći o svijetu u kojem živimo, pa tako i o životu hrvatske manjinske zajednice u Republici Srbiji? Mislim da možemo, ali pođimo redom. Multikulturalnost označava postojanje više kultura na istom prostoru, gdje pripadnici različitih kultura žive jedni pored drugih, u situaciji suživota različitosti, koju čine elementi nacionalnih kultura, te jezične i vjerske različitosti. Dakle, ovaj pojam podrazumijeva prisustvo i pluralitet tih elemenata, ali bez mnogo interakcije. U kojem grmu onda leži zec distinkcije ovih pojmova?  

Interkulturalizam se, prema leksikografskoj literaturi, definira kao »prožimanje i zajednički život više kultura, više oblika kulturnog života u jednoj sredini ili državi«, te shodno tome, interkulturalizam se  »odnosi na više kultura, koji obuhvaća kulture više raznih naroda.« Ovdje prefiks inter, ne znači jednostavno prisustvo spomenutih elemenata, nego, kao dinamičan pojam, ukazuje na susrete, odnos i razmjenu tih elemenata različitih kulturnih podrijetla. No, koji problemi iz segmenata životnih praksi vezanih za ove pojmove, zadaju glavobolju ili izazivaju nedoumice? I gdje, ustvari, počinje ova naša tema o važnosti politika multikulturalizma i interkulturalizma, na kojima su zasnovane danas aktualne javne politike u Europskoj uniji, kojima se potiče integracija nacionalnih manjina.

 

Dobra dijagnoza i prognoza

 

Na konferenciji pomlatka svoje konzervativne stranke, Kršćanske demokratske unije, 2010. godine, savezna kancelarka SR Njemačke, Angela Merkel je izjavila kako je multikulturalizam mrtav, čime je naglasila da je prema njenom mišljenju važno uspostavljanje politike integracije useljenika, dakle manjinskih zajednica.  

Tada se izrečeni pojam integracije odnosio naravno na društvene prilike u SR Njemačkoj, koje u tom trenutku karakterizira i ogroman priliv imigranata iz različitih kultura. To govori da se multikulturalizam razlikuje u vremenu i u raznim socijalnim prostorima, a kancelarka Merkel je tu tvrdnju izrekla u vrijeme kada je u svijetu već duže vrijeme popularnost multikulturalizma bila u padu zbog, primjerice, rušenja njujorških nebodera blizanaca 2001. godine, ubojstva danskog redatelja Theo van Gogha u Amsterdamu 2004., ili eksplozija bombi u Londonu 2005. godine.

Sve je više postajala dominantna priča da multikulturalizam imigrante i postojeće manjinske zajednice u raznim državama EU tjera u paralelna društva, segregaciju, pa ako je formulacija kancelarke Merkel o integraciji možda zvučala grubo, izazivajući kod nekih pomisao o mogućem gubitku identiteta manjinskih zajednica, danas se čini da je to bila dobra dijagnoza i dobra prognoza. Tako je danas u opticaju i na djelu, a nasuprot segregativnoj politici multikulturalnosti, model integrativne politike multikulturalnosti, koji ustvari dovodi i do pojma interkulturne komunikacije, koja se želi ostvarivati u Europskoj uniji.

Fenomen multikulturalizma jest labavo pokrivao probleme i u političkoj teoriji i time, još važnije, u političkoj praksi. Ostaje nam vidjeti hoće li proklamirana integrativna politika multikulturalnosti i u Republici Srbiji postati relevantna politička agenda i službena politika? Time se više ne bi mogli izbjeći zahtjevi društvenih grupa koje su određene svojim identitetima i manjinskim kulturnim praksama. Što to konkretno znači za hrvatsku manjinsku zajednicu u Republici Srbiji?

 

Integrativna politika zakucala i na srbijanska vrata

 

Srbija je završila prvu fazu pregovora o članstvu u EU, tzv. skrining, a to znači da je i Srbiji omogućeno da prije službenog otvaranja pregovora počne analitički pregled usklađenosti s europskom pravnom stečevinom u različitim oblastima, koja su svrstana u 35 poglavlja. Sljedeći proces će biti otvaranje određenih poglavlja u pregovorima, što se očekuje do konca ove godine, a to podrazumijeva izradu akcijskih planova nužnih za otvaranje pojedinih poglavlja. Jednostavno rečeno, zemlja kandidat priprema akcijske planove u kojima predstavlja način na koji će ispuniti uvjete za usvajanje strategija, zakona i podzakonskih akata i ispunjavanje ugovornih obveza s EU. Upravo ovdje stižemo do aktualnosti modela integrativne politike multikulturalnosti, u ovome slučaju i glede hrvatske manjinske zajednice.

Skrining u pregovoru Srbije s EU je započeo analizom usklađenosti poglavlja 23 i 24 koja se odnose i na manjinska pitanja, a kako je najavljeno od strane državnog tajnika Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave Ivana Bošnjaka, formirat će se radna grupa, koja će se u okviru akcijskog plana za ova pregovaračka poglavlja baviti manjinskim pitanjima, te da će Ministarstvo raditi na unapređenju interkulturalne komunikacije u sredinama s nacionalnim manjinama. Za očekivati je bilo da će u toj radnoj grupi svoje mjesto imati i predstavnici nacionalnih manjina što se i dogodilo.  

Dakle, integrativna politika multikulturalnosti je zakucala i na vrata državne politike Srbije, a potaknuta je od strane EU, ukazujući na potrebu usvajanja takve integrativne politike, a zbog postizanja unapređenja postojeće razine ostvarivanja prava nacionalnih manjina. Zvuči sve ovo dobro, ali je još uvijek mnogo neriješenih problema, počev od toga da bi država Srbija trebala zadržati neutralnost glede identitetskih sporova, a što se u slučaju hrvatske manjinske zajednice odnosi na pitanje spora između Bunjevaca koji niječu pripadnost hrvatskom narodu, jer taj spor nije zasnovan na znanstvenim osnovama, već na političkim osnovama od strane Bunjevaca ne-hrvata, ali uz napomenu i u ovome tekstu da se svatko može izražavati glede nacionalne pripadnosti kako želi, i uz opasku autora – lijepe li slobode, a spomenut ću i ovom prilikom činjenicu da ovaj prijepor vuče repove još iz vremena režima Miloševića, dok danas politička opcija Bunjevaca ne-hrvata ima konkretnu i javnu podršku od strane aktualnog predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića.

Također, treba ovdje i sada reći, kako je prema više mišljenja u Republici Srbiji pravni okvir u pogledu ostvarivanja manjinskih prava zadovoljavajuć, ali je neophodno poboljšati implementaciju postojećih rješenja. 

I malo da zaokružim, društvena praksa interkulturalnosti, tj. sada popularniji pojam – integrativna politika multikulturalnosti, bi trebala omogućiti suočavanje, komunikaciju, razmjenu vrijednosti i društveno-etičkog poštovanja različitih nacionalnih kultura u multinacionalnim državama, kakva je i Srbija. 

 

Nadvladati segregativnu multikulturalnost

 

Kada govorimo o pravima nacionalnih manjina u Republici Srbiji, treba napomenuti kako je položaj tih nacionalnih manjina uređen Ustavom, Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i Zakonom o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina, ali osim toga, u nekoliko drugih zakona je uređeno ostvarivanje pojedinih prava nacionalnih manjina, kao što su Zakon o osnovama obrazovanja i vaspitanja, Zakon o kulturi, Zakon o informiranju, Zakon o službenoj uporabi jezika i pisma, Zakon o političkim stankama, Zakon o lokalnoj samoupravi... Svim tim zakonima se štiti etnički, kulturni i jezični identitet nacionalnih manjina, a kroz institute kulturne autonomije, u oblasti obrazovanja, informiranja, kulture i službene uporabe jezika, i manjinske samouprave, koju predstavljaju nacionalna vijeća nacionalnih manjina. Pitanje je –  ispoljava li ovaj model zaštite prava nacionalnih manjina i određene slabosti koje pogoduju razvijanju segregativnog multikulturalizma?

Prema ocjenama dr. Gorana Bašića i prof. dr. Marijane Pajvančić, autora knjige Od segregativne ka integrativnoj politici multikulturalnosti, aktualni problemi glede djelotvornog ostvarivanja prava nacionalnih manjina u Republici Srbiji su, među ostalim, u sljedećem: država se nije izjasnila kakvu multikulturalnost želi institucionalizirati, nije ustanovljena djelotvorna institucionalna podrška za ostvarivanje kulturne autonomije, javna uprava nema kapacitete za upravljanje multikulturalnim promjenama, zakoni i propisi kojima su uređena pojedina pitanja položaja nacionalnih manjina međusobno nisu usklađeni, niti su prilagođeni prirodi multikulturalizma u Srbiji, dok su pojedine odredbe nefunkcionalne, a Srbija nije donijela zakon kojim se cjelovito i jasno određuje položaj nacionalnih manjina na njenoj teritoriji. Umjesto zakona kojim se uređuje položaj, ostvarivanje i zaštita prava građana, pripadnika nacionalnih manjina, donijet je Zakon kojim je uređen položaj, izbor, nadležnosti i rad nacionalnih vijeća nacionalnih manjina.

Ovi autori se zalažu za rekonceptualizaciju postojeće politike segregativne multikulturalnosti, ocjenjujući da bi postojeće, navedene probleme trebalo nadvladati usvajajući politiku multikulturalnosti, koja je u skladu s društvenim potrebama i potrebama nacionalnih manjina.

 

Osigurati punu participaciju manjina u društvu

 

Profesor Pascal Zachary, koji se bavi i ovim fenomenom, ističe da je multikulturalizam pojam s mnogobrojnim značenjima, ali da osim uobičajenog diverziteta u jeziku i kulturi u odnosu na većinsku zajednicu, podrazumijeva i državljanstvo, kao legitimni status manjinskih zajednica, kao i prepoznavanje potrebe za posebnim zakonima, institucijama i socijalnom politikom, kojima bi se osigurala puna participacija manjina u društvu. 

Također, Zachary postavlja i zanimljiva pitanja, primjerice: koji tip multikulturalizma, u čije ime, koji zakoni podržavaju asimilaciju bez razumijevanja identiteta manjinskih zajednica, kako neki predstavnici manjina vide nestajanje granica između etniciteta, koje su nekada bile jasne? 

Znamo da multikulturni odnosi po pravilu nisu harmonični, pravilo je da postoje nesporazumi kod interkulturnih komunikacija, a čime će uroditi politika integrativnog multikulturalizma u Srbiji, ovisi od politike, zakonodavstva, vladavine prava, ali i odnosa medija, pri velikom poslu nadvladavanja susreta kultura bez razumijevanja. 

I na koncu što reći. Ova tema ostaje otvorena za daljnje promišljanje, teorijsko razmatranje, ali i za konkretno rješavanje u praksi. Isto tako i za novinarska pitanja i tematiziranje, kako u manjinskim medijima, tako i u onim većinskim.