Arhiv tekstova

Karmelska prisutnost od 111 godina na ovim prostorima  najznačajnije se očitovala u brizi za bolesnike po gradu i salašima, povjerenima im od samog ustanovljenja samostana, zatim po ispovijedanju,  posjećenim korizmenim propovijedima i marijanskim pobožnostima,  po mnogobrojnim koncertima, ali po svojoj otvorenosti prema široj zajednici u kojoj djeluju

HR: U Somboru ste manje od godinu dana. Za svećenika ste zaređeni 2007. godine i do dolaska u Sombor bili ste službom vezani za Hrvatsku. Kako ste se priviknuli na Sombor?

Od mog prvog dolaska u Sombor 2004. godine, povodom proslave 100. godišnjice somborskog Karmela, osjetio sam veliku privlačnost prvenstveno spram našeg samostana. No, jednako se tako dobro osjećam i u gradu u kojem već 10-ak godina imam i poznanika i prijatelja. A kroz zadnjih devet mjeseci taj se krug znatno proširio. Kako sam rodom iz Podravine, ravničarskog dijela Hrvatske uz mađarsku granicu između Virovitice i Varaždina, nemam problema niti s prirodnim okruženjem. Isto tako kao redovnik i svećenik prihvatio sam biti poslan tamo gdje moj poglavar smatra da sam potreban. Zbog svega toga, moja zajednica i grad Sombor moj su dom dok ovdje živim i služim.

HR: Došli ste u karmelićanski samostan koji je, zajedno s crkvom  Svetog Stjepana kralja, ušao u svoju 111 godinu. Sombor je i mjesto odakle se Karmel širio u Hrvatsku. Kako je do toga došlo i što danas čini hrvatski Karmel?

Karmelićanski samostan u Somboru u razdoblju od 1904. do 1905. izgradila je tadašnja mađarska karmelska poluprovincija s ciljem da samostan, uz brigu o vjernicima, osobito bolesnicima, bude i mjesto teoloških studija dotične provincije. Tada je Sombor bio u sklopu Austro-Ugarske Monarhije. Nakon završetka I. svjetskog rata stvorena je nova država Kraljevina SHS. Somborski samostan, osnovan od mađarske poluprovincije, ostaje u drugoj državi, ostaje neko vrijeme u sklopu ugarske redodržave, ali uskoro ga Vrhovna uprava Reda izlučuje i izravno podliježe Generalu bosonogih karmelićana u Rimu. Pokazuje se potreba osnivanja jednog samostana u Hrvatskoj. Neposredno pred II. svjetski rat poglavar somborskog samostana o. Gerard Tomo Stantić odlazi u Zagreb, gdje ga zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolit, danas blaženik bl. Alojzije Stepinac, radosno dočekuje i želi da karmelićani što prije dođu u njegovu nadbiskupiju. Ratna zbivanja onemogućuju osnutak, kao i poratna situacija. Osnutak stoji i čeka bolja vremena. Tek 1958. somborski karmelićani dolaze prvo u Hrvatski Leskovac pokraj Zagreba kod sestara karmelićanki Božanskog Srca Isusova te slijedeće godine dolaze u Remete, danas dio Zagreba gdje je sjedište Hrvatske karmelske provincije svetoga oca Josipa. Danas naša provincija uz somborski i remetski samostan ima zajednice u Splitu, gradu Krku na otoku Krku, u općini Tomislavgrad na obalama Buškog jezera u BiH, u Sofiji u Bugarskoj, te u Grazu u Austriji.

HR: Do 90-tih godina prošlog stoljeća u Somboru je bio i novicijat. Bilo je nekih ideja o ponovnom vraćanju novicijata u Sombor. Hoće li se to doista i dogoditi?

Normalizacijom odnosa između Republike Hrvatske i Republike Srbije otvara se mogućnost da somborski Karmel intenzivnije živi, odnosno, da se kapacitet samostana i ambijent koji on pruža za duhovni život, maksimalno iskoriste. Zbog povećanog broja zvanja u našoj provinciji, pojavio se problem smještaja u Zagrebu. Postoje razne faze u redovničkom odgoju i svaka faza bi se trebala odvijati u jednom drugom samostanu pa smo tražili razna rješenja za smještaj mladića. Nakon Sombora, novicijat je bio par godina u Grazu, u Austriji, zatim od 1996. na Krku. Austrijski karmelićani su nam opet izašli u pomoć 2013. godine pa je trenutno novicijat u Grazu, dok su u Zagrebu bogoslovi i sjemeništarci. Prihvatili smo Graz kao privremeno rješenje s velikom željom da se novicijat, kad se ostvare još neki uvjeti, ipak vrati u Sombor. 

No, somborski samostan je ipak od 2014. postao odgojna kuća za naše kandidate i postulante. To je faza koja prethodi novicijatu, faza u kojoj mladići prave prve korake u redovništvu osluškujući Božji poziv. Trenutačno su u samostanu četvorica mladića iz Hrvatske i BiH, kojima sam odgojitelj, a pridružit će nam se na ljeto i peti član. Oni ostaju ovdje do rujna kad ulaze u novicijat. Početkom listopada započinje novo vrijeme kandidature i očekujemo nove mladiće. Ima zainteresiranih i s područja Republike Srbije.

HR: U godini smo u kojoj se obilježava 500. obljetnica rođenja svete Terezije Avilske. Kako u obilježavanju te obljetnice sudjeluje Karmel u Somboru?

Ovaj divni jubilej pokušavamo proslaviti na razne načine i na raznim nivoima, već u skladu s mogućnostima. U zajednici na osobnom nivou to činimo iščitavanjem njenih djela, ali na način da nas primjer i iskustvo svete Terezije Avilske potaknu da s još većom odlučnošću prionemo uz Gospodina i njemu što predanije služimo. Na zajedničkom nivou u zajednici za vrijeme objeda čitamo njezin životopis. To znači da jedemo u šutnji i slušamo jedno vrijeme odlomak životopisa koji netko čita. 

Na javnom nivou imali smo privilegij imati u samostanu i crkvi relikviju stopala svete Terezije Avilske. Tom prigodom uz euharistijska slavlja koja smo imali, priredili smo u suradnji sa Svjetovnim karmelskim redom (OCDS) molitveni program za vjernike. Jednako tako relikvija je pohodila i Humanitarno udruženje Nijemaca Gerhard gdje je bio organiziran duhovni program. Jednako tako teme korizmenih duhovnih večeri koje organizira Duhovni centar o. Gerarda su vezane uz sv. Tereziju Avilsku. Teme pokušavaju približiti život, djelo, nauk i spise sv. Terezije kako bi nam postala bliskija i kako bismo se, potaknuti njenim iskustvom, odvažili na zauzetiji kršćanski život. Ona je priznata kao naučiteljica duhovnoga života i prva je žena naučiteljica Crkve. 

General našega Reda, o. Saverio Canistrá pokrenuo je jednu predivnu inicijativu kojoj se pridružio i sam papa Franjo, a inicijativa je da to bude sv. Tereziji za rođendan: karmelićani i karmelićanke cijeloga svijeta, i cijela karmelska obitelj, pa tako i somborski karmelićani zajedno s OCDS i ostalim vjernicima, molili su 26. ožujka za mir u svijetu. Toliko je ratnih žarišta gdje trpe i stradavaju Božja djeca (ovdje mislim na svako ljudsko biće) i trebamo moliti za mir. Molitva je moćno oružje u našim ustima i ne košta nas ništa. No, Bog želi vidjeti da nam je doista stalo do mira. Kod nas je bila zajednička molitva u crkvi od 15 sati nadalje i sve je završilo svetom misom. 

Sam dan njenoga rođenja, 28. ožujka, obilježili smo svetim misama. Svakako, kroz vrijeme pred nama, sve do 15. listopada kada se jubilej završava, bit će još prigoda organizirati neka duhovna događanja u Karmelu. Postoji inicijativa da Umjetnički studio UG Bunjevačko kolo poradi na dječjim likovnim radovima lika svete Terezije Avilske. Samu svetkovinu u listopadu pokušat ćemo što svečanije proslaviti. 

HR: Za karmelićane u Somboru ove godine još je jedna važna obljetnica – 10 godina Duhovnog centra oca Gerarda. Otac Gerard je u temeljima somborskog Karmela, zaslužan je i za prve razgovore sa bl. kardinalom Stepincem o utemeljenju Karmela u Hrvatskoj, cio svoj redovnički život dao je vjernicima u Somboru. Kako ćete obilježiti tu obljetnicu?

I ove godine najzgusnutija događanja će biti oko Dana o. Gerarda 24. lipnja. Tom prigodom imamo devetodnevnu pripravu u kojoj će sudjelovati i naši bogoslovi iz Zagreba, Karmelski svetovni red iz Sombora i Zagreba, zatim karmelićanke Božanskog Srca Isusovog iz Slavonskog Broda, a pokušat ćemo sve obogatiti i nekim glazbenim događanjima. Za ovaj dan djeca se po osnovnim školama, zajedno sa svojim vjeroučiteljima, pripremaju radovima postaja križnoga puta. Najbolji radovi bit će nagrađeni. Već dulji niz godina euharistijsko slavlje na Dan o. Gerarda predvodi subotički biskup, mons. dr. Ivan Penzeš. 

Potekla je još jedna inicijativa od nadbiskupa beogradskog mons. Stanislava Hočevara, a to je da će na dan rođenja o. Gerarda 16. rujna u somborski Karmel hodočastiti biskupi, redovnice i redovnici s područja Republike Srbije. Hodočašće povezuje Godinu posvećenog života i promoviranje lika o. Gerarda na jednoj široj razini. Potrebno je da lik sl. Božjega o. Gerarda Tome Stantića nekako više zaživi i među biskupima i redovništvom kako bi onda oni senzibilizirali vjernike za molitvu i duhovni nauk sluge Božjega. Bez molitve za proglašenje blaženim i bez zagovora koji može dovesti do čudesnog, izvanrednog uslišenja, sluga Božji neće biti uzdignut na čast oltara. Zato bi katolici ove države trebali posegnuti za molitvom i tražiti uslišenja po njegovu zagovoru osobito za situacije ili stanja koja se na naravan, prirodan način ne mogu riješiti.

HR: »Slušajmo Božju riječ ne samo ušima, nego cijelim bićem. Slušajmo kada lijepo cvijeće gledamo, kada se na suncu grijemo, kada jedemo, spavamo – jer nas Bog i na to nagovara«, rekao je otac Gerard. Čujemo li i dopire li  danas do nas ta Božja riječ?

Božja riječ je živa i djelotvorna, ona je vječna, trajna, nepromjenjiva. Ta Riječ, koja je ujedno i Sin Božji, postala je Tijelom da bi nam bila vidljiva, bliža. Dobila je lik Isusa Krista. Čujemo li je ili ne, ovisi o nama. Ovisi o tome jesmo li »oprali« uši; želimo ju uopće čuti. Možda je i čujemo, ali ne marimo za nju. U Svetom pismu je to rečeno – Slušaju, a ne čuju! Božju riječ ne slušamo samo tjelesnim ušima, nego »ušima« srca, duha. Bog nas nije ostavio. Progovara nam na svakom koraku, samo smo, uz to što smo gluhi, još i slijepi. Dozvoljavamo da nam loše vijesti kojima smo bombardirani sa svih strana zamagle vid i oštete sluh kako ne bismo prepoznali Boga u sunčanom nebu, pjevu ptica, mirisu cvijeća, šumu vjetra, ljepoti svemira i morskih dubina, rađanju novoga dana ili novoga života u utrobi majke. Nisu ovo samo sladunjave fraze, nego stvarnost koja nam promiče jer ne dižemo pogled »gore«, nego ga spuštamo samo dolje. Ne vidimo svjetlo, jer smo zagledani u tamu. A Krist je Svjetlo svijeta. Najžalosnije je da sami vjernici jako slabo čuju Božju riječ. Kad bi je čuli i živjeli po njoj, bilo bi puno više svjetla na ovome svijetu.

HR: Ovaj intervju objavljujemo uoči Uskrsa kada slavimo Isusovo uskrsnuće. Koja bi za taj blagdan bila Vaša poruka vjernicima?

Reći ću ovako: dragi čitatelji, bili vi vjernici ili ne: Bog nije neprijatelj čovjeku. Ako itko želi da čovjeku bude dobro, da živi puninom života, onda je to Bog, Stvoritelj, naš Otac. Sve zlo što se događa u svijetu posljedica je odbacivanja Boga. Bez Boga nestaje i čovjek jer je čovjek egzistencijalno vezan uz Stvoritelja. Ali ovdje ne govorim o Bogu kao starcu sa sjedom bradom koji živi tamo negdje »gore«, nego o čistom duhovnom Biću koje je bez početka i kraja, a koje ima ime – Ljubav. 

Da bi nam postao bliži i pristupačniji Bog se utjelovio: Ljubav je uzela tijelo da nam na ljudski način pokaže kako Bog ljubi. »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni«. »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje«. Mi smo plod ljubavi Božje. Nismo stvoreni jer nas Bog treba, nego jer nas ljubi! Ta ljubav je posvjedočena krvlju vlastitoga Sina. Što nam još treba!? Kakav dokaz ljubavi? 

Uskrs je blagdan života, blagdan pobjede nad smrću, blagdan pobjede dobra nad zlom. Po Kristovom uskrsnuću znamo da se naš život nastavlja! Znamo da ima jedna druga dimenzija života u kojoj ćemo biti potpuno ostvareni kao čovjek. Hajde, živimo već jednom iz te vjere koju ispovjedamo ustima! Prođimo zemljom čineći dobro, poput Isusa. Isus je najveći čovjekoljubac. Ako se nazivamo kršćanima, trebamo i mi takvi biti. Ljubiti svakoga čovjeka. Znajmo umrijeti sebi i svojim sebičnim prohtjevima kako bismo donijeli mnogostruke plodove, kako bismo opravdali ime koje nosimo – čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju!