Arhiv tekstova

Na nedavno održanom Svjetskom prvenstvu u Berlinu najbolja svjetska i hrvatska skakačica u vis Blanka Vlašić uspjela je osvojiti zlatnu medalju i obraniti naslov svjetske prvakinje. Pobjedama na brojnim svjetskim atletskim mitinzima redovito dokazuje kako je jedna od naboljih skakačica u povijesti ove atraktivne discipline. U ekskluzivnom razgovoru za »Hrvatsku riječ« otkriva i neke  malo poznatije detalje svoje vještine kojom nas već godinama ushićuje, te pojašnjava kako to izgleda »loviti« svjetski rekord u skoku u vis.

Kakav je osjećaj skočiti preko 208 cm, pasti na strunjaču i vidjeti kako letvica stoji na svom mjestu?

Prostor za pogrešku, kada krenem staviti taj osjećaj u riječi, je ogroman. Mnogi me pitaju isto, a ja jednostavno ne znam na pravi način dočarati spektar emocija koji me obuzme u tom trenutku. Sada ga nisam ni svjesna toliko, samo znam da sam ga proživjela na najbolji mogući način. Sreća, olakšanje, ponos, pa i nevjerica, sve to zajedno i u isto vrijeme naprave pravi mali nered unutar ljudskog bića. Pozitivan nered, u svakom slučaju.

Na koji način razmišljate o ta 2 cm koji vas dijele od novoga svjetskog rekorda?

Znam da je svjetski rekord itekako dostižan, ali ta 2 cm nikako ne valja podcijeniti. Veselim se »lovu« na tu razliku i nikako ne želim osjećati pritisak da je moram premostiti što prije. Uživam u procesu, svakom koraku bliže, ako se dogodi, dogodit će se baš kad treba.

Ispričajte nam nešto malo o dojmovima s protekloga SP-a i velike pobjede u finalu?

Te večeri u Berlinu nisam samo pobijedila svoje protivnice, već puno, puno više od toga. Uspjela sam mirne glave odskakati finale, primijeniti sve ono na čemu sam radila dok sam se psihički pripremala za to, rekla bih, najteže natjecanje u mojoj karijeri. Pritisak je bio ogroman, a mediji su svakim danom sve više pumpali atmosferu. Presretna sam što sam se u ključnom trenutku uspjela koncentrirati samo na sebe, a sve ostalo staviti sa strane. Obraniti naslov uvijek je teže nego ga prvi put osvojiti i zato sam jako ponosna na sebe.

Kako doživljavate nastupe na mitinzima Zlatne lige, a kako na manjim mitinzima? Gdje je lakše, ukoliko je uopće negdje lakše?

Za mene je svako natjecanje jednako važno. Uvijek želim dati sve od sebe, pokušati pobijediti i skočiti što bolji rezultat. Radi li se o Zürichu ili domaćem mitingu u Splitu na početku sezone, nema razlike. Samo se na velikim prvenstvima osjeća veći pritisak.. 

Često smo svjedoci vaše očne komunikacije s trenerom Marinovićem. Možete li nam reći neki karakterističan detalj kada »falite« recimo u prvom pokušaju na nekoj visini?

Već i sama znam u čemu pogriješim, ali je mi je ipak Bojanova potvrda važna. On mi je veliki oslonac, pruža mi sigurnost i smiruje me. Ne znam točno na što mislite pod »specifičnim detaljem«, ali ponekad je dovoljan samo taj jedan pogled i kratka gesta da bismo se sporazumjeli. Već više od deset godina putujemo zajedno na natjecanja, normalno je da smo usavršili taj način komunikacije.

Imate zbilja mnogo skokova preko 2 m na službenim natjecanjima, ali postoji li neka visina (200 ili 203...) koja vas najviše iritira, a s druge strane neka koja vam je »omiljena« i gotovo da je uvijek možete preskočiti - ako se tako može kazati?

Moram priznati kako zazirem od čiste brojke 200. Kad god ostanem sama prije te visine, uglavnom stavim 201 ili 202 cm. Recimo da sam, ovisno o dijelu sezone, zadovoljna svakim rezultatom iznad 203. I mislim da je to moj minimum koji uvijek mogu preskočiti.

Koja su vaša najdraža mjesta za skakanje (gradovi, stadioni)?

Split u dvorani, Zagreb, Stockholm, Monte Carlo i Solun na otvorenom. Odlična je staza i u Londonu, ali tamo je vrijeme varljivo, pa ne ulazi u mojih top 5.

Koliko vam znače pripreme u vašem Splitu?

Doma se najbolje osjećam i zato ni ne putujem na pripreme. Osjećam da sam tu ipak najproduktivnija, na svom mjestu i u svom okruženju. To je jednostavno tako, za Split sam posebno vezana. Jedino bih voljela bar jednom zimi otići na pripreme negdje, gdje je ljetno doba, a mislim da ćemo to i učiniti prije Olimpijskih igara u Londonu.

Bliži se konac ove uspješne sezone. U kom smjeru idu vaše želje?

Kao i svake godine – želim biti još bolja. Odraditi pripremni period u kontinuitetu i bez ozljeda, već je dovoljno veliki izazov sam po sebi. Nikad ne razmišljam o brojkama, bitan je sveukupni napredak. A onda se to pokaže i na rezultatu.

Sanjate li nekada da preskačete 210 cm?

Mislim da sam samo jednom to sanjala. Inače, rijetko sanjam kako skačem.