Arhiv tekstova

Plavna je jedno od rijetkih mjesta o kojima nije napisana niti jedna knjiga, iako ima vrlo bogatu i zanimljivu povijest. Malo je i pisanih dokumenata o ovom selu, a na starim fotografijama najčešće nije zapisano ni kada su nastale niti kojim povodom. Ljudi su se ovdje uvijek oslanjali na vlastito ili kolektivno pamćenje, koje vremenom sve više blijedi pa i potpuno nestane. Fotografije su dio naše kulturne baštine i one mnogo govore o prošlosti ovoga kraja. Rijetke su i zbirke obiteljskih fotografija koje još uvijek postoje gotovo u svim kućama.

Ipak, u posljednje vrijeme pomalo raste zanimanje za povijest Plavne, pa se pojedinci počinju baviti prikupljanjem starih podataka, kalendara, slika, fotografija. Ima već i smiješnih zgoda u ovom poslu, jer ljudsko je pamćenje doista kratko i varljivo. Tako je jedna baka na fotografiji prepoznala konja i kola, ali nije prepoznala sve osobe u kolima, niti se sjetila njihovih imena.

Pred nama je fotografija iz pedesetih godina prošloga stoljeća. Imali smo dosta muke dok nismo saznali tko su i kako se zovu četverica glazbenika pred vratima nekog, vjerojatno imućnijeg gazde u Plavni. Nažalost, nitko od njih više nije živ, a oni su bili među posljednjim boemima u ovom selu. To su harmonikaš Mihajlo Pinter, violinist Josip Ružička, tamburaš Stevan Bereš, i kontrabasist Đura Maroš. Oni su ovdje više pozirali, odnosno, kako bi to rekao dr. Andrić, »markirali« sviranje, jer oni nisu bili baš pravi glazbeni sastav. Miša Pinter je, kažu, bio dobar harmonikaš širokog repertoara, Josip Ružička je pjevao i tumačio lik Stipana, momka iz Plavne u opereti »Na vrbi svirala«, ali su se oni svi družili, zabavljali i momčili, naravno, u slobodnom vremenu.

Jedan od rijetkih tamburaša toga vremena, koji još i danas svira u »Matošu«, Bona Sotinac, sjeća se kako su u Plavni nekada bile četiri »bande« svirača. Svi su oni, pokraj svog svakodnevnog posla, redovito svirali u svatovima, na balovima, o raznim blagdanima i za ples. Mihajlo Klinovski - Baća je vodio glazbenu skupinu-bandu koja je izvodila pretežito mađarske pjesme i plesove, Romi su imali svoju »cigansku bandu«, koja je svirala sve po potrebi, a Josip Probojčević je vodio bandu koja je, osim šokačkih, svirala i mađarske i druge skladbe. U selu je postojao i orkestar limene glazbe koga su nazivali »pleh muzikom«, a djelovao je pri Dobrovoljnom vatrogasnom društvu i bio nadaleko poznat. Jedan od voditelja toga orkestra bio je poznat po nadimku »Dida Sanduk«, potom Antun Poss, kasnije Leist iz Bača i drugi.

U to je vrijeme u selu bilo više gostionica – bircuza, narod je volio druženje, ples, veselje, a svirači su bili vrlo cijenjeni i poštovani. Vrhunac glazbenog života u Plavni bila je praizvedba operete »Na vrbi svirala« dr. Josipa Andrića 1956. godine. Poslije toga raslo je zanimanje za tamburu i glazbu ovog podneblja, ali sve to nije dugo trajalo, jer je nastajalo vrijeme nenaklonjeno ovoj kulturi. Ipak, još nisu svi rokovi prošli da se nešto od toga spasi i sačuva od zaborava. Ovakve fotografije, u tom smislu, mogle bi biti vrlo korisne i poticajne.