Arhiv tekstova

Jučer sam slučajno prijepodne listao televizijski program. Spontano sam se zaustavio kada sam primijetio baziliku svetoga Pavla u Rimu. Bila je prepuna svijeta. Tek sam nakon par minuta zapazio što se događa. Misu je služio vojni biskup Italijanske biskupske konferencije. Pred oltarom na velikom – meni poznatom tepihu – bilo je šest lijesova prekrivenih talijanskom zastavom. Prepuna crkva svijeta, u prvom redu predsjednik države. Tek sam tada počeo promatrati ceremoniju. Besprijekorna organizacija ispraćaja šestorice vojnika koji su »dali svoje živote za mir«. Divio sam se ceremoniji i pratio komentar. Nikako nisam mogao čuti iz komentara, gdje su ti mladi ljudi dali svoje živote za mir. 

Proglašavani su herojima, junacima, ponosom Italije, ali je spiker vješto skrivao vjerojatno grubu istinu. Počeo sam žalovati. Sve mladi ljudi, tko zna na kojem bojištu daju svoje živote. Ostaju roditelji, djeca, supruge... Divno je zrakoplovstvo koje je nakon mise izvelo počasni let iznad bazilike s bojama talijanske zastave. Ne mogu ni sada dati odgovor na pitanje - zašto se u komentaru skriva istina gdje su poginuli, za koga su ratovali i što su postigli? Iz novina znamo o čemu se radi. Ali čemu ta lijepa parada s lažnom porukom?

 

Priča iz života talijanskih vojnika

 

Tim povodom mi je pala na pamet i sljedeća priča iz života talijanskih vojnika: Novi vojnici su svakodnevno bili u pokretu. No ovaj put su od rana jutra bili na nogama i u strci. Uvježbavali su obranu od terorista za specijalne postrojbe. Bijahu fizički dobro pripremljeni, no ipak su djelovali jako iscrpljeno. Vrsta vježbe koju su izvodili nije imala nikakve veze s trčanjem na vrijeme niti s vježbom strojeva koraka u ritmu koračnica, koje su uvježbavali kod jutarnje tjelovježbe. Njihova je vježba bila nalik pravoj borbi. Upute su glasile: »Krenite zajedno, budite uvijek zajedno, radite u skupini i vratite se zajedno. Ako se ne vratite zajedno, bolje je da se uopće ne vraćate!« Bilo je neizdržljivo. Od žeđi i prevelika napora vojnicima se počelo mutiti u glavi, što se moglo osobito zapaziti u jednom od odreda. 

U petom redu u sredini voda jedan je mladić gubio korak. Pokreti mu nisu bili usklađeni s ostalima iz skupine. Bio je to Sandro, mršav mladić crvene kose. Glava mu se klatila sad na jednu, sad na drugu stranu, te se vidjelo da s njim nešto nije u redu, da posustaje. 

Drug s njegove desne strane, održavajući korak, pristupi mu i uze njegovo teško naoružanje. Mladić crvene kose na tren se oporavio, no malo kasnije, dok je vod nastavljao strojevim korakom, počelo mu se magliti pred očima, noge su mu klecale, a glava mu se opet nekontrolirano njihala. Tad mu je prišao vojnik s njegove lijeve strane i u trku mu uzeo šljem, tako da je opet uspio uhvatiti korak. Prašnjavim putem odjekivali su udarci teških vojnih čizama. Tump, tump, tump, tump. Sandro se opet loše osjećao. Posrtao je, no uspio se održati na nogama. Dva vojnika iza njega uzela su mu naprtnjaču. Svaki je držao po jedan remen slobodnom rukom. Sandro je dao sve od sebe i ostao u stroju. Vod je trčao i konačno došao do cilja. »Bolje je dvojici nego jednome, jer imaju bolju plaću za svoj trud. Padne li jedan, drugi će ga podići; a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne. Pa ako se i spava udvoje, toplije je; a kako će se samac zagrijati? I ako tko udari na jednoga, dvojica će mu se oprijeti; i trostruko se uže ne kida brzo.« 

(Prop 4,9-12)

 

Sazrijevanje odgovornosti

 

Iz opisanog događaja izbija na vidjelo pojam solidarnosti. Međutim, univerzalna solidarnost za nas je ne samo činjenica i dobrobit, nego i dužnost, rekao je još papa Pavao VI. U današnje vrijeme mnoge osobe njeguju stav da nikome ništa ne duguju, osim samima sebi. Smatraju se samo naslovnicima prava i tako stječu iskustvo i nailaze na zapreke sazrijevanja odgovornosti za cjeloviti razvoj - kako samih sebe, tako i drugih. Vrlo je jasno da je prenaglašavanje prava kojim se ne pretpostavljaju dužnosti pretvara u samovolju. Naše društvo puno je proturiječja. Dok se istodobno svi pozivaju na prava, koja su često samovoljna i raskošna, očekujući da ih javne strukture priznaju i promiču, ipak se u mnogim ta temeljna prava ne žele priznati kao dužnost. Često se opaža povezanost između potraživanja prava na suvišak, pa čak i prava na prijestupe i poroke (što je obilježje našega društva obilja), a ne primjećujemo da nam nedostaje pitka voda, hrana, zdravstvena zaštita - što pogađa velike gradove – dakle najbogatije i najsiromašnije dijelove svijeta. Razina života u najvećim gradovima sa svojim siromašnim predgrađima nalik je jednoj zapuštenoj afričkoj zemlji. Još je teže kada primijetimo velika prava pojedinaca, kada se odijele od okvira dužnosti, tada počinje nekontrolirano bujati otvorena krivulja želja lišena svakoga morala i etike. Sada se pitamo - gdje je tu solidarnost? U najnovijoj enciklici »Ljubav u istin«i papa Benedikt XVI. poziva na solidarnost odgovornosti i spoj prava i dužnosti. Taj put vidi kao jedini moguć za rješenje nastalih ekonomskih problema. Dijeljenje uzajamnih dužnosti s drugima pokreće daleko više nego li puko potraživanje prava. Pravo bez dužnosti je tijelo bez duše. Da li je na pomolu društvo bez duše? Kršćanin je po svome vjerskom uvjerenju dužan slijediti u svojoj savjesti bogoslužje preko čovjeka komu je potrebna pomoć. Danas je solidarnost program kršćanske etike.