Arhiv tekstova

Romanopisac i novelist Janko Leskovar ušao je u žarište hrvatske književnosti pripoviješću »Misao na vječnost« (Vienac, 1891.)  kojom je najavio razdoblje moderne.  Rođen je u Hrvatskome zagorju, u Valentinovu 1861. godine. Četiri razreda pučke škole završio je u Pregradi i Zagrebu, a učiteljsku je školu završio u Zagrebu 1880. Dvije godine službovao je u Slavoniji, u Valpovu i Šljivoševcima, a 1883. vraća se u blizinu svoga zavičaja, u Prišlin (Hum na Sutli), gdje počinje književno djelovati. Kada je 1906. došao u Zagreb, gdje je bio gradskim pučkim učiteljem, već je bio posve prestao pisati, a književna šutnja potrajat će sve do kraja njegova života. Od 1908. je županijski školski nadzornik u Osijeku i u Zagrebu, a nakon umirovljenja 1914., uglavnom živi na očinskome imanju u Valentinovu.

Tijekom petnaest godina, koliko je književno aktivan, napisao je jedva pet stotina stranica u dvanaest proznih tekstova: dva kratka romana (»Propali dvori«, 1896. i »Sjene ljubavi«, 1898.) i deset novela (»Misao na vječnost«, 1891.; »Katastrofa, 1892.; »Poslije nesreće«, 1894.; »Jesenski cvijeci«, 1897.; »Priča o ljubavi i Patnik«, 1900.; »Bez doma«, 1901.; »Kita cvijeća«, 1903.; »Izgubljeni sin«, 1904. i »Kraljica zemlja«, 1905.).

Vodeći književni kritičari moderne (M. Dežman Ivanov, M. Cihlar Nehajev, M. Marjanović) dočekali su ga s oduševljenjem. Dežman je prikaz Leskovarova romana »Propali dvori« započeo rečenicom: »Da mi je jako grlo da vičem, da se čuje nadaleko: evo nam književnika!« O njemu su govorili kao o piscu koji izvanredno znade osjetiti i literarno predstaviti sve bitne društvene krize i čovjekove probleme na »kraju stoljeća«. Većina Leskovarovih likova nastala je na temelju Turgenjevljevih literarnih i Schopenhauerovih filozofskih odrednica. 

Leskovarova književna novina proizlazi ponajprije  iz sadržajno-tematske sastavnice njegove proze, ali su određeni pomaci u odnosu na tradiciju realističkoga oblikovanja vidljivi  u kompoziciji i u izgradnji fabule. Leskovar je bio zaokupljen psihološkom analizom tragičnih likova naglašeno nezainteresiranih ili nesposobnih za životnu borbu. Njegovi junaci postaju žrtvama vlastitih fikcija, kao ljudi koji život motre sa strane umjesto da u njemu djeluju. U središtu je većine Leskovarovih djela osjetljiv i osjećajan muškarac, kontemplativan, uznemirena duha i neodlučna djelovanja, muškarac koji utjelovljuje rezignaciju, dekadenciju, neurozu, unutrašnju duševnu borbu te psihičku izmučenost izazvanu stalnim razmišljanjem o propuštenim prilikama u prošlosti, zbog koje je sadašnjost bijedna, a budućnost ne postoji. U već spomenutoj psihološkoj pripovijesti »Misao na vječnost« glavni je lik Đuro Martić, učitelj koji živi intenzivnim unutarnjim životom u sebi noseći krivnju zbog samoubojstva voljene djevojke. Živčano je rastrojen, opterećen je proročkim snovima čime ulazi u prostor nadnaravnog. Svi se događaji ponavljaju na nekoj drugoj zvijezdi. Iz svega toga proizlazi paničan strah od suočavanja s vlastitom prošlošću zbog kojega na kraju gubi razum.

On nije socijalni pisac, ali socijalnost mu nitko ne može poreći. U njegovim djelima nećemo naći sav život, no ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nije

tipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će u njegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim događajima. Njegova nas djela odvode od realnog života u neki nestvaran, autonoman svijet.