Arhiv tekstova

Slanje u klaonice čak 80.000 krava muzara zrcalo je ovdašnje proizvodnje mlijeka i mljekarske industrije. Zbog niske otkupne cijene mlijeka sve više krava završava u klaonici, a to je samo još jedan od pokazatelja koliko je domaća poljoprivredna proizvodnja nesigurna. Centralna asocijacija proizvođača mlijeka Vojvodine uputila je mljekarama zahtjev da se otkupna cijena mlijeka ekstra klase poveća na 31,50 dinara. Sada za ekstra mlijeko proizvođači dobivaju do 27 dinara po litri, dok manji proizvođači, koji imaju po nekoliko krava muzara, za litru mlijeka koje nije ekstra kvalitete dobivaju od 15 do 17 dinara. 

Do zahtjeva za otkupnom cijenom u iznosu od 31,50 dinara za litru ekstra mlijeka došao je stručni tim Asocijacije, uz korištenje kalkulacija za farme od 30 grla i s prosječnom mliječnošću od 6500 litara po kravi muzari. Prema aktualnim otkupnim cijenama mlijeka, proizvođači su u gubitku, a velike probleme imaju oni koji su svoju proizvodnju proširivali kreditima. 

 

Seljaci ostali »kratkih rukava«

 

Josip Mačković bavi se proizvodnjom mlijeka na obiteljskom salašu u Ljutovu. Uz krave muzare, othranjuje priplodna grla i tovnu junad. Ističe kako proizvođači traže veću otkupnu cijenu za mlijeko, jer su na ivici egzistencije zbog nerentabilnosti proizvodnje.

»Još su i moj pradjed i djed uzgajali svinje i krave, kao i moj otac Veco, ja sam se opredijelio za stočarstvo i proizvodnju mlijeka, dok se brat Marinko više bavi ratarstvom. S ocem i bratom objedinili smo naš stočni fond. Dnevno proizvedemo 1400 litara mlijeka od 76 krava muzara. Problem je što se zbog niske otkupne cijene ne mogu pokriti troškovi proizvodnje mlijeka. Seljak proizvodi, a da bi proizvodio mora kupovati i umjetno gnojivo, sredstva zaštite ili slamu, koja se stavlja ispod krava zbog održavanja higijene... Mogu dalje nabrajati, ali hoću reći da cijene proizvoda koje seljak mora uložiti u svoj ciklus proizvodnje određuju oni koji prodaju te inpute, dok seljak ne određuje cijenu svog proizvoda. Pa, kako onda biti zadovoljan, kada se tek nekako pokrivaju troškovi, a seljak ‘ostaje kratkih rukava’. Ovako smo na ivici egzistencije, a jedno od pitanja je – dokle će seljaci ovako izdržati.«

Proizvodnja mlijeka u većem obujmu zahtijeva veće investicije, a ako proizvođači mlijeka budu imali veće troškove od prihoda, kao što je to slučaj sada, sasvim je sigurno da će se morati uvoziti i mlijeko. Već sada Srbija nema dovoljno grla za izvoz junetine na europsko tržište, a ovakve otkupne cijene mlijeka, uz ostale niske otkupne cijene drugih poljoprivrednih proizvoda, još će više ubrzati pad stočarstva.

»Nažalost, ne postoji dugoročni program razvoja govedarstva, a domaće mljekare su ovakvim otkupnim cijenama skresale svoju sirovinsku bazu na minimum. Imaju, naravno, i seljaci u Europskoj Uniji problema – i oni traže veće otkupne cijene mlijeka, ali je činjenica da poljoprivredni proizvođači iz EU imaju neusporedivo veće državne poticaje, a uz to imaju organizirane udruge koje mogu utjecati na uređenje agrara. Rad seljaka se poštuje u zemljama EU. Naše su zemljoradničke udruge slabo organizirane, nema dovoljno solidarnosti i to je jedan od razloga što se ne trebamo čuditi da je seljak ‘tu gdje jest’. Mljekare odbijaju povećati otkupne cijene, jer se ne žele odreći svoje zarade. I mljekare se žale da je teško, ali kada usporedimo njihove kalkulacije s kalkulacijama proizođača, ja bih se rado mijenjao s njima, ali oni sigurno ne bi sa mnom, kao proizvođačem.« 

 

Znatno smanjen stočni fond

 

Ekonomski efekti proizvođača mlijeka uvjetovani su ostvarenom količinom proizvodnje mlijeka po kravi muzari, visinom ulaganja po jednom grlu i prodajnom cijenom mlijeka. Izraženi ekonomski efekti postojeće razlike između cijene koštanja proizvodnje i prodajne cijene mlijeka, koji seljake teraju u bankrot, doveli su do pada stočnog fonda.

»U posljednje dvije godine stočni fond u Subotici i okolici je desetkovan. Mnogo je krava završilo u klaonicama zbog niske otkupne cijene mlijeka. Seljaci odustaju od proizvodnje mlijeka. Najznačajniju komponentu ukupnih troškova proizvodnje mlijeka predstavljaju troškovi hrane, znači dnevni utrošci krmnog obroka krava, utrošene količine kabastih i koncentriranih hraniva. Momentalno, nahraniti kravu po litri mlijeka košta 20 dinara. Tu su i drugi troškovi: higijene – prostirke, osjemenjivanja, troškovi amortizacije, a utrošak direktnog rada po kravi godišnje nitko više, nažalost, niti ne spominje. Znači, tražimo realnu cijenu za naš proizvod, a valjda bi i uloženi kapital trebao nešto ‘vratiti’ seljaku. Država jest poticala seljake da se opredijele za proizvodnju mlijeka, od povećanja stada, do kupovine opreme preko povoljnih dugoročnih kredita, ali onda je trebalo razmišljati i o osiguranju plasmana proizvoda. Imamo primjer da se proizvođači svinja teško oporavljaju od gubitaka koje su pretrpjeli u posljednje dvije godine. Prije dvije godine dogodio se pokolj svinja, jer su cijene tovljenika bile izuzetno niske. Onda se ‘bežalo’ od proizvodnje svinja i uništavalo se stado, umjesto da je država reagirala i pravila rezerve koje bi se danas mogle prodavati, nakon što je skinuta zabrana izvoza termički obrađivanih suhomesnatih proizvoda od domaćeg mesa u zemlje EU. Stočni fond nije očuvan, trenutačno nedostaje svinja i za domaće tržište. Sada se slična priča događa i s kravama muzarama. Znači, možemo doći u situaciju da jednog dana nećemo imati dovoljno mlijeka, ako se i dalje na ovakav način budu razvijali segmenti u lancu proizvodnje. Ako proizvođači mlijeka budu imali veće troškove od prihoda, mlijeko će se morati uvoziti. Sve više krava završavat će u klaonici«, kaže Josip Mačković i napominje kako je malim proizvođačima mlijeka iznimno teško, te da će usprkos problemima zbog niske otkupne cijene mlijeka, morati razmišljati o ukrupnjavanju stada.

»Procjene stručnjaka su da perspektivu opstanka u ovim našim prilikama imaju farmeri koji proizvode mlijeko od najmanje 30-40 krava. Mislim da ima rješenja i za manje proizvođače, a jedno od tih rješenja je interesno udruživanje. Znači da se organizira zajednička proizvodnja«.