Arhiv tekstova

Dr. Janko Veselinović je supredsjedatelj sa srbijanske strane Međuvladinog mješovitog odbora za provedbu Sporazuma između Republike Hrvatske i Srbije o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i srpske manjine u Republici Hrvatskoj, čiji se sastanak očekuje u idućem mjesecu. U sastavu ovog odbora nalaze se i predstavnici hrvatske manjine iz Srbije te srpske manjine u Hrvatskoj, koji očekuju da će se nakon ovog sastanka otkloniti prepreke prema punom poštovanju manjinskih prava. 

Profesor Veselinović je i šef Grupe prijateljstva s Hrvatskom u Narodnoj skupštini Srbije, koja  ima za cilj njegovati razumijevanje među parlamentarcima, ali treba pridonijeti i boljem razumijevanju između srpskog i hrvatskog  naroda. Rođen u Kninu, a sa stalnim prebivalištem u Srbiji, od studentskih je dana ostao vezan i za svoj zavičaj te izučava i aktivno sudjeluje u pokretanju pitanja za rješavanje ekonomskog položaja i pravnog statusa Srba u Hrvatskoj i pitanja izbjeglica.

 

HR: Uskoro se očekuje sastanak Međuvladinog mješovitog odbora za provedbu Sporazuma između Republike Hrvatske i Republike Srbije o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i srpske manjine u Hrvatskoj. Što vi očekujete od ovoga sastanka?

 

Od posljednjeg sastanka Međuvladinog mješovitog odbora za manjine prošlo je više od dvije i pol godine. Činjenica da se odbor ponovno sastaje i da očekujemo da se on ubuduće redovito sastaje, veliki je pomak. Kako se ovaj odbor treba baviti položajem Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji, od velikog je značaja, i za jednu i drugu stranu, da efikasno radi i da se njegove preporuke provode. Na sastanku, koji bi trebao biti održan u listopadu ove godine, osim analize realizacije preporuka s posljednjeg sastanka na dnevnom redu će biti zastupljenost srpske i hrvatske manjine u pravosudnim institucijama, u tijelima uprave i policiji u dvjema državama, zatim o školovanju na materinjem jeziku i pismu, službenoj uporabi jezika i pisma, informiranju na jezicima nacionalnih manjina i zaštiti spomeničke i kulturne baštine, kao jedne od najvažnijih komponenti identiteta nacionalnih manjina. Moja su očekivanja da ćemo se svi zajedno posvetiti otklanjanju svih prepreka prema punom poštovanju manjinskih prava i utjecati na popravljanje ukupnih odnosa između naših dvaju naroda i država.

   

HR: Hrvatska manjina u Srbiji očekuje da će se nakon ovoga sastanka, među ostalim, riješiti i problem udžbenika. Nije li problem udžbenika mogao biti riješen do sada kroz institucije ove države?

 

Tema školovanja na materinjem jeziku i pismu je jedna od tema koja je izuzetno bitna i jednoj i drugoj manjini – hrvatskoj u Srbiji i srpskoj u Hrvatskoj. Zbog toga smo bili jedinstveni oko stava da je to jedna od tema bitnih za naš sastanak. Očekujemo da će pitanje udžbenika biti riješeno. Ne vidim ozbiljnu prepreku da se u međusobnom razgovoru ne nađe rješenje. Naravno, očekujemo i da mjerodavna ministarstva s predstavnicima hrvatske manjine nastave izravne razgovore na ovu temu. Mi smo sa svoje strane zatražili detaljne informacije od našeg ministarstva o tom pitanju i očekujemo da ćemo ih idućih dana dobiti. 

 

HR: U Hrvatskom saboru, sukladno odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, predstavnici manjina imaju pravo na 8 zastupničkih mjesta, od kojih 3 mjesta pripadaju srpskoj nacionalnoj manjini. Hrvatske manjinske političke stranke u Srbiji zalažu se za slično rješenje, odnosno za zajamčene mandate u zakonodavnim tijelima. Postoji li politička volja u Srbiji za takvo rješenje? 

 

Za nacionalne manjine u Srbiji bitno je smanjen cenzus potreban za ulazak u Narodnu skupštinu Republike Srbije. Time je napravljen ozbiljan pomak u korist nacionalnih manjina. Isto je i sa Zakonom o političkim strankama, koji je omogućio lakšu registraciju političkih stranaka manjina. S druge strane, ovaj zakon je spriječio fragmentiranja političke scene nacionalnih manjina, koja je najviše štetila upravo manjinskim kolektivitetima. To je sigurno tema o kojoj će se ubuduće razgovarati. Svaki korak koji suštinski popravlja položaj hrvatske manjine u Srbiji, ali i položaj drugih manjina, dobro je došao. Izborno zakonodavstvo je jedan od mehanizama za to. Republika Srbija je na tom planu učinila ozbiljne pomake i sigurno je da će naša zemlja ubuduće biti dobar primjer za rješavanje ovog pitanja.

 

HR: Predsjednik ste Grupe prijateljstva s Hrvatskom u Narodnoj skupštini Srbije. Što je cilj formiranja ovakve grupe i je li do sada bilo aktivnosti, odnosno što se planira?

 

U Narodnoj skupštini Srbije formirano je više parlamentarnih grupa prijateljstva, između ostalog i s Republikom Hrvatskom. Također, u Hrvatskom saboru je formirana Grupa prijateljstva sa Srbijom, na čelu koje je kolega Neven Mimica. Cilj naših grupa prijateljstva je međusobno upoznavanje s radom parlamenata, ali i razgovori o temama koje mogu pridonijeti boljem razumijevanju i uvažavanju. Činjenica je da su naši narodi u proteklom razdoblju imali veoma bolnu povijest te da su međusobni odnosi bili bitno poremećeni. Došlo je do prekida odnosa na svim poljima, od gospodarstva do kulture. Dogodili su se zločini, došlo je do dramatičnog iseljavanja stanovništva i velikog broja prognanih i izbjeglih osoba. Mi, koji se danas bavimo politikom, dužni smo koliko je god to u našoj moći zaliječiti veoma teške rane. Ako ne zbog ekonomske suradnje koja donosi korist i jednoj i drugoj zemlji, ako ne zbog toga što to od nas očekuje civilizirani svijet i Europa, onda to moramo učiniti upravo zbog naših manjina. Svi naši nesporazumi najteže i najdrastičnije se prelamaju preko »leđa« naših manjina - i srpske u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji. Grupa prijateljstva je jedan od »mehanizama« za bolje razumijevanje među parlamentarcima, ali treba pridonijeti i boljem razumijevanju naših naroda. Na kraju, ova grupa prijateljstva, kako ja vidim njen zadatak, treba pridonijeti da na ovom dijelu europskog poluotoka  ubuduće bude mnogo više suradnje i prijateljstva, a manje nerazumijevanja i neprijateljskih tonova,  te da to konačno ima za rezultat bolji život oba naša naroda.

    

HR: Ove godine po drugi je put održan Znanstveni skup u Golubiću (kod Obrovca) u organizaciji Centra za istoriju, demokratiju i pomirenje (CHDR) iz Novog Sada, a ove su godine u njegovom radu sudjelovali i politički predstavnici Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije. Što su ciljevi i učinci ovih skupova i kakvi su planovi za budućnost? 

 

Golubić obrovački je mjesto  koje je u prošlosti osjetilo sve negativne posljedice rata. Od preko 500 Srba u njemu je poslije »Oluje« ostalo svega osam stanovnika. Slična je sudbina i ostalih srpskih sela u okolici. Ali takva je bila i sudbina hrvatskih sela prije toga. Hrvatska su sela bila gotovo u potpunosti ostala bez stanovništva za vrijeme RSK. Međutim, ovo je kraj u kojem su dobri odnosi, koji su postojali prije rata, relativno brzo uspostavljeni po njegovom završetku. Gotovo da  nije bilo incidenata na nacionalnoj osnovi i gotovo da ih nema danas. Ubrzano se vraća povjerenje. U obrovačkoj općini, odnosno gradu Obrovcu, vlast zajedno dijele Hrvati i Srbi. I to,  moglo bi se reći, uz veliko uvažavanje. Obnovljen  je veliki dio  infrastrukture, privodi se kraju i obnova i pravoslavnih i katoličkih crkava. U selo Golubić za sada se vratilo stotinjak stanovnika i nazire se novi život. Upravo nam je cilj bio da u takvom mjestu i u takvoj općini razgovaramo o pomirenju, o pitanjima koja su nas kroz povijest spajala, o zajedničkoj budućnosti, o koracima koje treba poduzeti za bolje razumijevanje. Uz znanstvenike i profesore na fakultetima, od politologa do pravnika i povjesničara bili su prisutni i politički predstavnici Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović, ali i predstavnici Hrvata iz Srbije, odnosno Vojvodine, Petar Kuntić i Dujo Runje. Uz vrlo kvalitetne znanstvene radove predstavnici manjinskih stranaka mogli su razmijeniti iskustva i dogovoriti se o budućoj suradnji. Kako su i srpski i hrvatski mediji na korektan način propratili ovaj skup,  nadamo se da će i ubuduće Golubić kod Obrovca biti mjesto susretanja i razgovora znanstvenika i političara naših dvaju naroda.               

 

HR: Predsjednik ste Savjeta Fonda za pružanje pomoći izbjeglim, prognanim i raseljenim osobama kojem se sredstva osiguravaju iz  proračuna AP Vojvodine za različite vrste pomoći ovim licima. U Fondu se podjednaka pozornost pridaje povratku, kao i rješavanju problema onih koji odluče ostati. Prema vašim saznanjima – žele li se svi vratiti u zavičaj ili žele ostati u Srbiji?

 

Ljudima treba stvoriti mogućnost da sami odluče. To znači da im treba omogućiti povrat svih imovinskih i statusnih prava, obnoviti porušenu imovinu – kako bi se imali gdje vratiti. Najveća prepreka povratku su oduzeti stanovi i neriješeno pitanje tajnih optužnica. Kada bi se otklonile ove  prepreke, mogli bismo reći kako je sloboda izbora na prognanim i izbjeglim. Ovako, za one koji se namjeravaju vratiti, a nemaju se gdje vratiti, ne možemo reći kako imaju slobodu izbora. Zbog toga je teško  govoriti o postocima onih koji su donijeli odluku ostati i onih koji se žele vratiti. Autonomna Pokrajina Vojvodina prilikom pomoći izbjeglim i prognanim jednaku pozornost poklanja i pomoći za integraciju, kao i pomoći za povratak. Smatram da se i država  Srbija na isti način treba odnositi prema ovim ljudima te mjerama podrške trebaju biti obuhvaćeni i povratnici u sredine u kojima su ranije živjeli i oni koji se žele integrirati u lokalnu sredinu.      

 

HR: Često se ističe problematika povratka izbjeglih i prognanih u Hrvatsku, međutim, skoro nikada se od strane pripadnika većinskog naroda ne govori o problematici prognanih i iseljenih Hrvata iz Srijema, niti o problemima Hrvata koji su i nakon svega ostali u Srijemu, a koji sada zbog malobrojnosti teško mogu ostvarivati prava, na primjer, iz područja obrazovanja. Zašto je to tako?

 

U svim dokumentima Republike Srbije, ili ranije SCG, ističe se potreba stvaranja uvjeta za povratak svih izbjeglih i prognanih osoba na području bivše Jugoslavije. Smatram da Srbija pruža sigurnost pripadnicima svih manjinskih naroda i da nema prepreka za povratak onih koji su u devedesetim godinama napustili Srbiju. Njihova imovinska i statusna prava nisu ugrožena. Od strane najviših državnih tijela potiče se realizacija Sarajevske deklaracije, koja se odnosi na povratak svih  izbjeglica. Naravno da su svi oni koji su napustili Srijem i bilo koji dio Vojvodine ili Srbije dobrodošli i da ih treba ohrabriti da se vrate. Treba učiniti sve da oni koji sada žive na tom području njeguju svoj jezik, pismo i tradiciju. Osobno ću se zalagati, koliko je to u mojim mogućnostima, da svim ljudima koji se žele vratiti bude pružena pomoć u toj namjeri, bez obzira kojoj naciji ili vjeri pripadaju. Rekao bih kako razgovori na tu temu političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji mogu brojna pitanja pokrenuti, ali i ubrzati, prije svega iz oblasti povratka prognanika i izbjeglica. Mislim da tu nema različitih interesa.      

 

HR: U vašem referatu sa skupa 2008. godine, govoreći o položaju Hrvata u Vojvodini, istaknuli ste kako su učinjeni značajni iskoraci. Međutim, još uvijek postoje značajni problemi u obrazovanju na hrvatskom jeziku (nije sustavno riješeno obrazovanje nastavnog kadra na hrvatskom jeziku, uvoz udžbenika se ne odobrava, niti se oni tiskaju u Srbiji...), a usprkos brojnim zahtjevima nikako se ne uspjeva ostvariti kontakt s ministrom obrazovanja. Zašto još uvijek postoje ovi problemi i kako ih rješavati?

 

Najbitnije je da je problema koje ste nabrojili svakim danom sve manje. Nedavno je donesen Zakon o nacionalnim vijećima koji je okvir manjinskog organiziranja u Srbiji. Na područjima AP Vojvodine, gdje živi najveći broj Hrvata, organizirana je nastava u osnovnim i srednjim školama na hrvatskom jeziku, formiran je Zavod za kulturu Hrvata u Vojvodini. Vojvođanski Hrvati imaju svoje predstavnike na svim razinama vlasti. Budući da pratim ovu problematiku, rekao bih kako se problemi ubrzano rješavaju. Velika zasluga za to pripada političkim predstavnicima hrvatske manjine, prije svega mislim na Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, ali i na Hrvatsko nacionalno vijeće. Uz veliko razumijevanje koje imaju u Demokratskoj stranci, smatram da će pitanja obrazovanja, nastavnog kadra, kao i udžbenika, biti riješena na zadovoljavajući način.    

 

HR: U referatu o značaju nacionalno-manjinskih stranaka sa skupa ove godine ističete činjenicu da zajamčeni mandat na listi druge stranke ne donosi pretjeranu samostalnost zastupniku iz redova DSHV-a, jer mandatima raspolaže stranka, a ne zastupnik. Ima li u takvom kontekstu ikakvih mogućnosti za zastupanje interesa vlastite stranke, odnosno hrvatske nacionalne manjine, u republičkom parlamentu u okviru zastupničke grupe DS-a?

 

Govorio sam u nešto širem kontekstu o  položaju političkih stranaka manjinskih naroda i pokušao odgovoriti na pitanje je li cjelishodnije biti »uz vlast« i na koji način. Rekao sam kako je veliki rizik nastupiti samostalno na izborima i da je to do sada nosilo veliku opasnost da se ne pređe cenzus. U tom smislu vrlo je racionalno biti na široj listi demokratske opcije. Naravno, to sa sobom nosi i opasnost da se dio programa i aktivnosti prilagodi tako formiranoj koaliciji. S obzirom da sam zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije cijenim da Petar Kuntić na vrlo kvalitetan način zastupa interese stranke iz koje dolazi i da su njegove aktivnosti kod donošenja Zakona o nacionalnim vijećima bile veoma uspješne. One, kao i aktivnosti drugih »manjinskih« zastupnika, učinile su zakon još boljim. Također i po drugim pitanjima, kada su ona od značaja za položaj njegovog naroda, u samoj izradi zakona i njegovom donošenju veoma je aktivan i uspješan u svojim nastojanjima. Isto je i u Skupštini AP Vojvodine, kada je u pitanju zastupnik Dujo Runje. Pitanje – jesu li zastupnici dovoljno samostalni, šire je pitanje koje nije svojstveno samo predstavniku DSHV-a na listi DS-a. To je  pitanje izbornog zakonodavstva i vlasništva nad mandatima. Ipak mislim da je DSHV zauzeo vrlo dobar kurs i da u sadašnjim okolnostima postiže vrlo dobre rezultate. To što je komunikacija s pojedinim ministarstvima bolja, a s drugima lošija, nije »pitanje« ni malih ni velikih stranaka, već je u pitanju način rada pojedinih resora.      

 

HR: Često se ističe kako postoji velika opasnost nestajanja s političke scene malih stranaka, pa među njima i nacionalno-manjinskih stranaka. Je li to u interesu Demokratske stranke i drugih velikih stranaka, s obzirom da i one nastoje pridobiti glasove manjina?

 

Velike stranke u svim zemljama bore se i za glasove manjina ili za glasove pripadnika različitih nacija, ako manjine kao takve nisu definirane u zakonu. To je bilo do sada, bit će i ubuduće.  Mislim da to nije sporno za nacionalne manjine, ako se stranke za te glasove bore kroz programe kako pomoći i manjinskim narodima. Što su »većinske« stranke osjetljivije prema manjinskim problemima, veća je opasnost za manjinske stranke da im preuzmu glasače. Što je manjinskih problema manje, manji je i prostor za djelovanje manjinskih stranaka, pa će se pomalo morati baviti i drugim pitanjima te više govoriti o socijalnim problemima. S obzirom na činjenicu da se mi kao višestranačko društvo još uvijek izgrađujemo i da manjinski problemi još uvijek postoje, smatram da je i uloga manjinskih stranaka na ovim prostorima još uvijek velika. Ne kako bi umjetno stvarale probleme, već da bi se borile za rješavanje svih otvorenih i realnih pitanja. Dok postoje problemi o kojima mi danas razgovaramo, značajno je da manjinske stranke, pa i manjinska stranka vojvođanskih Hrvata,  rade na njihovom rješavanju. Nije u interesu Demokratske stranke gasiti bilo koju ozbiljnu manjinsku političku stranku. Interes je uvođenje reda u političko organiziranje kod nas, kada su u pitanje »manjinske« stranke, ali je to i u interesu i hrvatske nacionalne manjine. Demokratska stranka je bila i bit će najbolji politički partner svih manjinskih stranaka koje se bore za interese svoje nacije, a uvažavaju Srbiju kao svoju domovinu.       

 

HR: Kakvu ulogu imaju manjinske političke stranke Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj u poboljšanju međusobnih odnosa dviju država i dvaju naroda, prema vašem mišljenju?

 

Smatram da je njihova suradnja nezamjenjiv uvjet poboljšanja odnosa dviju država i dvaju naroda, ali i poboljšanja položaja Hrvata ovdje i Srba u Hrvatskoj. Prije svega zato što svaki »tektonski«, ali i svaki najmanji incident s jedne strane granice, najviše pogađa manjinu na drugoj strani granice. Kada bi huligan koji razbija automobil srpskih registarskih oznaka u Dubrovniku znao da se Hrvati u Vojvodini, u najmanju ruku, neće osjećati ugodno zbog toga, dobro bi razmislio prije nego potegne kamenicom na automobil. S druge strane, kada bi izgrednici u Beogradu razmišljali da paljenje hrvatske zastave u Beogradu neće donijeti ništa dobro Srbima u Zagrebu i da će ti »veliki Srbi« zabrinuti prije svega Srbe u Kninu, razmislili bi o svojim potezima.  Smatram da bi manjinske stranke Hrvata trebale biti zainteresirane za rješavanje pitanja stanarskih prava Srba u Hrvatskoj, kao što bi SDSS trebao  biti zainteresiran za povratak izbjeglih Hrvata u Vojvodinu.  Dobro bi bilo da se pitanje udžbenika ili školovanja na materinjem jeziku uspješno riješi u objema državama. Jednostavno, riječ je o jednom problemu koji ima dva svoja lica. Suradnja političkih lidera na državnoj razini, ali i suradnja političkih lidera manjinskih stranaka, od neprocjenjive je važnosti.