Arhiv tekstova

BEOGRAD – Nakon dvije godine,  prošlog su tjedna u Beogradu  nastavljeni pregovori o sukcesiji imovine  nekadašnjih republika ex SFRJ. Još jedna u nizu  »ostavinskih rasprava« kao posljedica tragične rastave bivših bračno-političkih partnera, o kojem svjedoče desetine grobova i rasturena nekadašnja država, održana je pod velom »državne tajne«. Tako je, naime, na pitanje što se (do)govorilo na skupu državnih povjerenstava za sukcesiju  Hrvatske, Slovenije, Makedonije, BiH , Srbije i Crne Gore rekao Gašo Knežević, visoki predstavnik Srbije za sukcesiju i ekspert za Međunarodno pravo. Zato je, valjda, isprazno i birokratski zazvučalo i priopćenje nakon završenog skupa u kom se, između ostalog, konstatira da su »na dvodnevnom  sastanaku, predstavnici država sljednica negdašnje Jugoslavije nastojali postići napredak u provedbi sporazuma o podjeli zajedničke imovine bivše države.  Tijekom sastanka pokrenuta su mnoga važna pitanja, pri čemu su sudionici nastojali postići konsenzus u svakom od njih, a idući sastanak u planu je za šest mjeseci…«

U svakom slučaju sumorna je istina da se skoro dva desetljeća nakon raspada SFRJ novonastale države-sljednice ne mogu dogovoriti o nasljedstvu  koje, doduše, ne čini samo zajednička imovina, već i zajednički dugovi. Međutim, najveći je problem istjerati na čistac kome, koliko i što pripada od preostale imovine politički i teritorijalno upokojene prethodnice. Činjenica koju moraju imati na umu sve pregovaračke strane je da su potpisale Sporazum o sukcesiji koji je na snazi od 2005. godine, a od tada je, kao i sad, rješavanje imovinskih sporova uvjet za ulazak ovih država u Europsku Uniju. S druge strane, fakat da je dosad podijeljeno 95 posto imovine bivše SFRJ, nije mnogo olakšao posao pregovaračima u Beogradu, dapače. Ispostavilo se kako tih pet posto baš i nije malo, a da se apetiti novonastalih država ne mogu utoliti tako lako. 

 

Imovinsko-pravno klupko

 

Dakle, preostala neriješena pitanja tiču se stare devizne štednje, mješovitih banaka, državnih arhiva i vojne imovine, uključujući i stanarska prava na vojne stanove.

Kad je riječ o stanarskim pravima, posebno pitanje je vojna imovina, tj. vojni stanovi. Izvori bliski pregovaračkom timu Srbije spomnju kako je bivša JNA, odnosno nekadašnji Savezni sekretarijat za narodnu odbranu (SSNO), polagala pravo na ukupno oko 142.000 vojnih stanova na području ex SFRJ, a da je najmanje oko 12.300 stanova na prostoru današnja oba entieta u BiH, a oko 2500 stanova više na području Hrvatske. To imovinsko-pravno klupko će biti vrlo teško razmrsiti, jer su mnogi vojni stanovi bili u procesu otkupa početkom rata, neki su otkupljeni, mnogi nezakonito oteti, prisilno prodani, odnosno prisilno kupljeni ili, pak, nepovratno napušteni, bez namjere vlasnika da se vrate, ali s namjerom da se riješi imovinsko-pravni status. U raspodjeli neće biti lako niti s novcem kojim su raspolagale nekadašnje mješovite banke, filijala rasutih diljem SFRJ. Prema postojećoj bilanci, u osam mješovitih banaka bivše države ima, navodno, 645 milijuna dolara koji trebaju biti predmet sukcesije i raspodjele.

 

Najzanimljivija – diplomatska predstavništva

 

Sudeći po dosadašnjim saznanjima, svim bivšim republikama najzanimljivija su, ipak,  diplomatsko-konzularna predstavništva (DKP) ex SFRJ na nekoliko kontinenata koja su ostala nepodijeljena. Po nekim procjenama ta je imovina vrijedna oko 12,5 milijuna američkih dolara. Te procjene se, ovisno tko ih nudi, uglavnom ne podudaraju, ali je riječ o ukupno 18 objekata širom svijeta – od zgrada veleposlanstava i zemljišta, do stanova za diplomate u Kanberi, Kopenhagenu, Rimu, Trstu, Varšavi, Bruxellesu, Frankfurtu... Inače, i u ranijim fazama sve republike pokazivale su velike apetite prema vrijednoj imovini iz mreže DKP. Srbija inzistira da se ovo pitanje »riješi u paketu«, a ne raspodjelom  prvo atraktivnih lokacija u Europi i SAD, za koje se svi interesiraju, dok bi, recimo, destinacije u Africi »ostale za poslije«, jer bi do tada Beogradu i dalje zapao teret troškova za njihovo održavanje i ostale dažbine.

Gašo Knežević podsjeća kako je svaka raspodjela »bolna i duga« ukazujući da je »i poslije Drugog svjetskog rata raspodjela trajala godinama«. 

»Tako je to u međunarodnom pravu«, veli Knežević upozoravajući kako je riječ o »vrlo kompleksnoj materiji u kojoj ne važi logika laika«. Knežević ističe kako će Srbija »inzistirati na striktnoj primjeni Sporazuma o sukcesiji koji su 2001. godine u Beču potpisale Hrvatska, BiH, Makedonija, Slovenija i tadašnja SRJ«. Taj sporazum je, međutim,  stupio na snagu tri godine kasnije. U međuvremenu se i SR Jugoslavija pretvorila prvo u Državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, potom je i Crna Gora postala samostalna i neovisna, pa ništa drugo nije preostalo ni usamljenoj Srbiji. 

Uzgred, Beograd i Podgorica još ni svoju brakorastavnu parnicu nisu do detalja riješili, što će u pojedinim segmentima buduće raspodjele otežati posao pregovaračima. Cijeloj priči treba dodati i Kosovo, odakle već stižu napomene da i njima pripada dio kolača. Za pregovarače iz Beograda, međutim, nema dvojbe da je Kosovo »dio paketa Srbije«, utoliko prije što Beograd i dalje plaća milijunska, uglavnom dolarska, devizna zaduženja i kredite koji su plasirani mahom u energetske potencijale na Kosovu.  

Sve u svemu, pregovore o sukcesiji, raspodjeli imovine mogli bi, eventualno, ubrzati  dužnosnici EU, jer zajednica europskih naroda, između ostalog, podrazumijeva vrlo jasne i pravno čiste vlasničke odnose. Naravno, taj pritisak bi prethodno podrazumijevao da je bilo koja od novonastalih država zrela za kandidaturu i primanje u EU. U svakom slučaju, Europi su na raspolaganju instrumenti – uključujući i tzv. metodu štapa i mrkve – kojima ovdašnje vođe može privoljeti da sjednu i dogovore se i o podjeli imovine bivše SFRJ mnogo brže nego što su sami mislili da mogu.