Arhiv tekstova

Ljubav prema konjima na ovim našim bačkim prostorima je tradicionalna i unatoč brojnim objektivnim poteškoćama, pojedine obitelji i dalje nastoje držati poneko grlo. Ljubav je to prema ovoj plemenitoj životinji i kasačkom sportu, također svojevrsnoj tradiciji Subotice i njezine okolice. Obitelj Dulić iz Subotice - otac Bela, mater Marija i kćer jedinica Violeta, vlasnica trogodišnjeg konja Arona, najbolje mogu ilustrirati ovu tvrdnju. Žive u gradu, ali imaju svog ljubimca, brinu o njemu i njegovom smještaju u staji na gradskom hipodromu, a povremeno ga vode na utrke po vojvođanskim trkalištima. Na prošlonedjeljnoj utrci trogodaca organiziranoj u sklopu redovitog trkaćeg dana u kalendaru KK »Bačka« iz Subotice, Aron je s vozačem Ivanom Tumbasom osvojio treće mjesto i pokazao svoj potencijal. 

»Konjima sam se i prije bavio, a ovoga našega Arona sam kupio svojoj kćeri Violeti, jer mi se svidio već na prvi pogled. U pitanju je potomak kvalitenog roditelja, pastuha Riana, uvezenog iz Mađarske, koji je osvojio mnogo utrka i to se vidi iz njegove genetske linije. Njegovo dosad najbolje zabilježeno vrijeme je 1,19,3 na kraćim stazama i 1,20,7 na dužim dionicama, i mislim da je Aron jedan od 5-6 najboljih konja u svojoj generaciji«, kaže tata Bela. 

Priča o Aronu pričana je tijekom njegove pripreme za utrku trogodaca, glavnu utrku prošlonedjeljnog trkaćeg dana na subotičkom hipodromu, a njezin glavni akter bio je malo nervozan i »blago se ritao i jogunio« dok ga je Bela opremao.

»Uvijek je malo nervozan pred utrku, jer dobro zna što znači kada mu stavljam sve što je potrebno za nastup. Hoće nekad malo i ugristi, ne jako, ali ipak treba biti oprezan, jer je u pitanju takav temperament. Što se tiče njegove trening pripreme, prakticiramo je gotovo svakodnevno po sat, sat i pol, u vidu 7-8 krugova koje odvozimo ovdje na hipodromu, ali kada se sve zbroji uvijek budem barem 5-6 sati skupa s njim, jer poslije ga treba istimariti, srediti njegovo mjesto u staji i biti tamo još neko vrijeme. Nemam nekakav specijalni program treninga, nego je to uvijek improvizacija po čistom osjećaju. Aron ima prilično dobar start, ali je dobar i ustrajan u ‘praćenju’ rivala tijekom same utrke. Kao trkač dobre je naravi i vrlo rijetko ‘zagalopira’, u posljednjih 13 startova to mu se dogodilo svega 3 puta.«

Neposredno pred utrku pojavila se pred stajom i Aronova vlasnica, šesnaestogodišnja Violeta Dulić, koja došla obodriti ga prije službenog starta još jedne utrke.

»Tata mi je kupio Arona i ja sam njegova ponosna vlasnica, no najveći dio skrbi oko njega je ipak na tatinim ‘leđima’. Svakodnevno ga posjećujem tu na hipodromu, malo ga mazim, igram se s njim i redovito navijam za njega i nerviram se uvijek kada nastupa. Imamo vrlo specifičan odnos, jer Aron nije nikakva maza već mladi konj u punoj snazi koji voli, ponavljam, ponekad i ‘gricnuti’ onoga tko je u njegovoj blizini. Poznajemo se već dobro, ipak je on već dvije godine kod nas i na naš način se volimo. Volim biti s njim i provoditi slobodno vrijeme uz njega«, kaže Aronova vlasnica Violeta.

I mama Marija je aktivna kada je u pitanju njihov obiteljski ljubimac Aron, ali kako sam kaže, najviše u obavljanju »tehničkih« zaduženja glede pranja stvari i opreme za trening i utrke. Redovita je članica obiteljske ekipe koja s njihovim četveronožnim ljubimcem putuje na utrke po Vojvodini, na kojima je do sada njihov trogodac sudjelovao. Njezine riječi na koncu ove priče i najbolje ilustriraju njihovu ljubav prema konjima:

»Nikada nam sportski rezultat nije bio jedini motiv za držanje konja. U pitanju je ljubav, prije svega moga supruga, prema konjima, a uz njega i mi smo svi zavoljeli ove lijepe i pametne životinje.«