Arhiv tekstova

Često se ponavlja načelo koje je, navodno, prvi izrekao sv. Benedikt. U svakom slučaju, sv. Benedikt ga je ugradio u načelo svoga reda: »Ora et labora – moli i radi!«. Mudro spojiti te dvije stvari znači riješiti u biti najteži problem u čovjeku, a to je problem sklada ili mira njega s njim samim. 

Često niti ne primjećujemo koliko smo u trajnoj neslozi i svađi sa samim sobom. Zašto? Upravo zato što je jedan dio osobe, (ako se tako može reći), nezadovoljan i frustriran, te opterećuje cjelovitost osobnosti. Svađamo se sami sa sobom. No, mi smo djeca svoga vremena, te imamo još i dodatne poteškoće koje rađaju takvo raspoloženje. 

 

Nada je sila koja jača razum

 

Jedna od temeljnih poteškoća je činjenica da smo zaboravili na molitveni život kao izvor i snagu i tako stvorili preduvjet trajnog nezadovoljstva. Niti na početku rada zazivamo Božji blagoslov, a još manje na kraju zahvaljujemo za rad. Međutim, u najnovijoj enciklici pape Bendikta XVI. »Ljubav u istini« on ukazuje na činjenicu da upravo ta ljubav u istini stavlja čovjeka pred zadivljujuće iskustvo dara. Besplatnost je u našem životu nazočna na najrazličitije načine. Sjetimo se što je to što primamo kao dar. Život, zrak, vodu, i toliko toga, te se može reći da je daleko više darova u životu nego »zarađenih« trenutaka. 

Ali, ta besplatnost se zaboravlja, jer je čovjek našega vremena naučio promatrati život isključivo u logici proizvodnje i koristi. U odnosu te dvije riječi teško je osjetiti dar kao takav. Često je slogan: zaradi, pa ćeš imati! Pitanje je, je li on uvijek opravdan i je li se baš sve može zaraditi. Činjenica je također da su mnogi sustavi – napose ekonomski – obećavali raj na zemlji. Uvjerenje da ekonomija mora biti samostalna, te da ne smije prihvaćati »utjecaje« moralne naravi, potaknula je čovjeka na krajnje razornu zlouporabu ekonomskog instrumentarija. Takva ekonomija bez morala sve više gazi slobodu pojedinca i društvenih tijela i ne može na posljetku osiguravati onu pravednost koju je na početku obećavala. Plod takovoga rada ruši svaku nadu u bolji svijet, a škodi i kršćanskoj nadi. Društvo, kao moćno sredstvo u službi cijelog ljudskog roda, može samo onda biti valjano, ako služi u slobodi i pravednosti. Nada je ona sila koja jača razum i daje snagu da usmjerava volju. Nada je nazočna u vjeri, kaže papa, štoviše sama vjera rađa nadu. Ljubav u istini hrani tu nadu i uzdržava je. 

Vraćamo se sada samom daru. Budući da je nada posve besplatni Božji dar. Ona nadire u naš život kao nešto nezasluženo, nešto što nadilazi svaki zakon pravednosti. Dar po svojoj naravi nadmašuje zaslugu, a njegovo je pravilo – preobilje. Nada prednjači u našoj duši kao znak Božje nazočnosti u nama i stoga se ne može održati sam ekonomski sustav kao takav, ako ne gradi na vertikali duše i duhovnoga i napose, ako ne vrednuje savjest i čovjeka kao dar. 

 

Svakoga dana učini nešto!

 

Da bi nam ovo razmišljanje bilo još bliže poslužit ću se jednom pričom. Autor priča: Dvojica šumskih radnika zajedno su rušila stabla u nekoj šumi. Debla bijahu divotna, zdrava i jaka. No, dvojica radnika, jednako spretna u rukovanju sjekirama, postizala su različit učinak. Prvi je udarao po stablu uporno i neprekidno dok, ga ne bi srušio. Drugi se češće odmarao. Uvečer bi prvi radnik, sav u krvavu znoju i posve iscrpljen, ustanovio da je na polovici drugoga stabla. Onaj drugi je, međutim, srušio i drugo stablo. Prvi se radnik u čudu pitao kako je to moguće: zajedno su počeli, stabla su bila jednaka, a on, premda je neprekidno radio, ipak je za polovicu stabla bio u zaostatku. »Doista ne razumijem kako si mogao uraditi više posla premda si se često odmarao.« Drug mu se nasmije: »Ti si vidio da sam se odmarao, a nisi vidio da sam za to vrijeme oštrio sjekiru.« 

Tvoj duh je poput sjekire, nemoj ga prepustiti rđi. Svakoga dana učini nešto: zaustavi se desetak minuta i poslušaj glazbu, kad god možeš, hodaj, zagrli svakoga dana ljude koje voliš i reci im: volim te, slavi rođendane, imendane, godišnjice i sve drugo što ti padne na pamet, budi sa svima ljubazan, s članovima obitelji osobito, smiješi se, moli, pomozi onima koji trebaju tvoju pomoć, uživaj, gledaj u nebo i teži višemu.

Ako se zaustavimo na svakoj ovoj preporuci i posvetimo joj iskreno vrijeme nestati će naši sukobi s vlastitom osobom. Čovjek će se osjetiti kao darovano biće s darom za druge. Ljudsko društvo ne čini zbroj ljudi, nego kvaliteta. Kvalitetu čini čovjek koji je sposoban biti dar za drugoga. Rad je plod istinitog života, pomoći drugomu i tako opravdati darove koji su u nama. Znači rad ima smisao i sam u sebi, ali bez suodnosa s konačnim ciljem: biti koristan za druge, gubi svu motivaciju i težinu. Kada je Bog stvorio čovjeka kao biće zajednice, stvorio ga je za usrećivanje, a ne za iskorištavanje.