Arhiv tekstova

Dramatičar, romanopisac, novelist, pjesnik, esejist, putopisac i feljtonist Milan Begović rođen je u Vrlici 1876. godine. Osnovnu je školu završio u rodnome mjestu, a Realnu gimnaziju u Splitu. S prekidima je od 1894. studirao prirodoslovlje u Zagrebu te romanistiku i slavistiku u Beču gdje je 1903. diplomirao. Predavao je u zadarskoj i splitskoj gimnaziji, potom se profesionalno vezao uz kazalište. Od 1910. radi kao dramaturg u hamburškoj Deutsches Schauspielhaus, a od 1912. kao dramaturg i redatelj u Neue Wiener Bühne u Beču. Povremeno je režirao u Zagrebu (1911.) i Novome Sadu (1913.) te sudjelovao pri osnutku Zemaljskoga kazališta u Sarajevu (1913.). Po povratku u Zagreb (1920.) bio je profesor na Glumačkoj školi u Zagrebu, a od 1927. godine ravnatelj je drame Hrvatskog narodnog kazališta. Od 1929., kada je razriješen s mjesta ravnatelja zbog aluzija na aktualne političke prilike koje sadrži njegova drama »Hrvatski Diogenes«, pa do 1932. godine, kada je umirovljen, radio je kao gimnazijski profesor. Godine 1945. Sud časti Društva književnika Hrvatske proglasio ga je »fašistom«, pa nakon Drugog svjetskog rata živi povučeno. Bio je suradnik brojnih časopisa (Novosti, Suvremenik, Večer i dr.), te urednik Kritike (1921.-1922.) i Savremenika (1923.). Uredio je dva sveska antologije »Hrvatska proza XX. stoljeća« (1943.). Za potrebe kazališnog repertoara prevodio je djela Goethea, Goldonija, Ibsena, Schillera, Pirandella, Wildea i dr. Nakon umirovljenja (1932.) povremeno je boravio u svom dvorcu Bisagu pokraj Svetoga Ivana Zeline.

Prve dvije Begovićeve zbirke pjesama »Gretchen« (1893.) i »Pjesme« (1896.) nije zapazila ni publika niti kritika, no svojom je trećom zbirkom »Knjiga Boccadoro« (1900.), objavljenom pod pseudonimom Xares de la Maraja, uspio osvojiti kritičare. Nikada još u hrvatskoj književnosti nije erotika bila tako naglašena niti je ijedna pjesnička zbirka izazvala toliko ushićenja, ali ni osuda. Godine 1904. objavio je zbirku »Život za cara«, ciklus od 18 pacifistički intoniranih soneta inspiriranih Tolstojem. Povodom 400 godina hrvatskog pjesništva  piše »Hrvatsku pjesmu«(1910.), a svojoj se ljubavno-erotskoj poeziji zastupljenoj u »Knjizi Boccadoro«, vratio poezijom zbirke »Vrelo« (1912.). 

U skladu s književnikovim načelom da književnost mora slaviti život i poticati nas da uživamo u obilju i ljepoti je i autobiografski roman »Dunja u kovčegu« (1921.) kojim započinje njegovo najplodnije kreativno razdoblje. Građanskim je društvom zaokupljen u romanu »Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca« (»Novosti« 1930.-1931., a u knjizi 1940.). Posljednji roman »Sablasti u dvorcu« posmrtno je objavljen 1952. godine. 

Kako je Begović prije svega dramski pisac, najpoznatiji je po svojim dramama: »Pustolov pred vratima« (1926.), podsviješću zaokupljenom i formom složenom dramom u devet slika, i »Bez trećeg« (1931.), inačicom posljednjeg poglavlja romana Giga Barićeva. Ovom je dramom doživio i izniman međunarodni uspjeh. U tom razdoblju Begović piše i druge svoje drame: »Svadbeni let« (1922.), »Božjeg čovjeka« (1924.), dramatizaciju Šenoina »Diogenesa« naslovljenu »Hrvatski Diogenes« (1928.), komediju »Amerikanska jahta u splitskoj luci« (1930.), libreto za Gotovčevu operu »Ero s onoga svijeta« (praizvedba opere 1935., objavljen 1936.), te »Čovjek je slabo stvorenje« (1935.), »Dva prstena« (1935.) i »I Lela će nositi kapelin!« (1936.). Posljednje Begovićevo dramsko djelo je »Badnje veče Katice Degrelove«.

Milan Begović jedan je od žanrovski najraznovrsnijih i najopsežnijih književnika prve polovice 20. stoljeća. Pisao je mnogo i raznoliko, od poezije i kritike, preko novela i romana, eseja i prijevoda do libreta i izvrsnih drama. Do kraja je života ostao, iz mnogih razloga, književnih i malo više izvanknjiževnih, u sjeni dominantnoga Miroslava Krleže. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1948. godine.