Arhiv tekstova

»Vukovarski branitelji, ranjenici i civili obići će 3. listopada koncentracijski logor Stajićevo kod Zrenjanina u Srbiji u koji su dovedeni i mučeni nakon pada Vukovara te će tom prigodom otkriti spomen-ploču u čast svim žrtvama logora, najavili su na konferenciji za novinare organizatori – Udruga pravnika Vukovar 1991. i Udruga branitelja logoraša Domovinskog rata (UBLDR). 

Cjeloviti popis zatočenih u tom logoru ne postoji, no procjenjuje se kako je kroz Stajićevo prošlo oko 1700 osoba. Nije poznat ni točan broj ubijenih, a samo jedan čuvar zarobljenika, Ivica Vuletić, na suđenju u Osijeku nabrojio je 136 ubijenih osoba. On je osuđen na 20 godina zatvora i drugi dio kazne izdržava u Republici Srbiji koja je tu presudu priznala.

Članovi udruga posjećuju logor kako bi odali počast braniteljima i civilima koji su bili žrtve mučenja te kako bi potaknuli obje države da procesuiraju odgovorne.

Po dva autobusa krenut će iz Zagreba i Vukovara i jedan iz Varaždina, a među posjetiteljima bit će predstavnici Crkve, Vlade, Sabora i Ministarstva unutarnjih poslova, najavili su predstavnici udruga.

Bivši logoraši obići će logor, položiti vijence i otkriti spomen-ploču, a u sklopu posjeta bit će održana i misa.

Predstavnici Udruge pravnika Vukovar 1991. Zoran Šangut i Perko Kovačević te Ilija Ačkar iz UBLDR-a rekli su kako logor idu posjetiti u miru s namjerom da sve žrtve budu obilježene, a time ujedno žele poduprijeti i inicijativu obilježavanja svih logora na području bivše Jugoslavije.

Autor romana »Ništa lažno«, branitelj Predrag Matić-Fred, koji je prošao tri srpska logora, rekao je kako su nakon dva tjedna zatočeništva u logor Stajićevo došli predstavnici Crvenog križa te da su ih čuvari nakon toga »samo premlaćivali«. 

U crkvi Svetog Križa u zagrebačkom naselju Siget danas će biti održana misa za sve ubijene u logoru – glasila je vijest objavljena u ponedjeljak 14. rujna u hrvatskoj javnosti. Ona je mnoge, vjerojatno, iznenadila, jer začuđuje tako kategorički i samouvjereni nastup bivših zatočenika logora Stajićevo. 

Naime, dobro je podsjetiti se kako je njihov ne tako davni posjet čelnicima zrenjaninske općine izazvao u dijelu tamošnje javnosti prilično veliku buru i protivljenja, pa se postavlja opravdano pitanje - što se to u međuvremenu dogodilo da se sada, ne samo ne dovodi u pitanje sam odlazak, nego je već određen i njegov datum? Stoga smo o svemu porazgovarali »in medias res«, s jednim od ključnih osoba u cijeloj organizaciji – predsjednikom Udruge pravnika Vukovar 1991. Zoranom Šangutom. 

Već iz samoga naziva Udruge koju vodi, nije teško zaključiti kako je rođeni Vukovarac, godine 1991. uključio se u obranu rodnoga grada, zarobljen je 19. studenoga iste godine, nakon čega je s tisućama sumještana odveden u logore u Srbiji: Srijemska Mitrovica, Stajićevo i Niš, a razmijenjen je 27. ožujka 1992. u Nemetinu. Po povratku nastavio je studirati Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je i diplomirao te danas radi u Croatia lesingu.  

 

Dogovor hrvatskog i srpskog ministarstva

 

HR: Zbog čega ste osnovali strukovnu udrugu zajedno s kolegama pravnicima, a niste išli, uvjetno rečeno, u širinu?

 

Zbog vrlo jednostavnog razloga – za naš temeljni i prvotni cilj najviše su nam bili potrebni pravnici, jer smo željeli pomoći svim vukovarskim povratnicima da ostvare ustavnu jednakost sa svim ostalim građanima Republike Hrvatske u otkupu stanova. Kao što je poznato, nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u Vukovaru je ostalo oko 10.000 neotkupljenih stanova za bivše nositelje stanarskoga prava. Pred Vukovarcima se, na prvi pogled, našla nepremostiva vremenska prepreka, jer je Zakon o otkupu stanova za tu kategoriju građana vrijedio samo do 15. listopada 1997. Međutim, mirna je reintegracija, kada smo uopće mogli započeti ostvarivati spomenuto pravo otkupa, započela kasnije, tj. 15. siječnja 1998. Mi smo, dakle, bili »otpisani«, pa smo se zato odlučili na organiziranje, a budući da je riječ ipak o prvotno pravnome području, jasno je da su pravnici mogli najviše pomoći. Zato smo u rujnu 2002. registrirali našu Udrugu pravnika Vukovar 1991. i tako smo krenuli u akciju pomalo i proširujući djelatnost, što se vidi iz brojnih naših kasnijih inicijativa. 

HR: Što se konkretno dogodilo od vašeg zadnjeg posjeta Zrenjaninu da ste mogli prilično samouvjereno najaviti dolazak ne malog broja bivših zatočenika?  

 

Mi smo u Republici Hrvatskoj obavili razgovore u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija i Ministarstvu unutarnjih poslova te smo od njih dobili obećanja kako će oni putem redovne procedure o tome obavijestiti svoje kolege u Republici Srbiji te da na tom području već postoji uspješna suradnja između dviju država.

 

Iz povijesti nismo 

dovoljno naučili

 

HR: Što poručujete onima koji nisu blagonaklono gledali na vaše razgovore u Zrenjaninu, a jednako se tako protive i vašem skorašnjem dolasku? 

 

Želim jasno i glasno poručiti svim građanima Vojvodine i Zrenjanina da je naš prvotni cilj dolazak u miru. Kao i sve žrtve logora ovoga svijeta, tako smatram da i mi imamo pravo obilježiti mjesta na kojima su ljudi stradali. U tom smislu naša inicijativa nije ograničena, ona polazi od osnovnog načela da se oda počast nevino stradalima, pa se zalažemo da se jednako tako obilježe sva stradalnička mjesta na prostorima na kojima je bjesnio rat 90-ih godina prošloga stoljeća. Više sam puta izjavio kako bez ikakve zadrške osuđujem sve logore nastale u Drugome svjetskom ratu, od najvećega u Jasenovcu do manje poznatih, ali se bojim da iz te tragične povijesti nismo dovoljno naučili. Upravo zato, da se logori nikada i nikome više ne dogode, te da se individualizira krivnja svih onih koji su počinili zločine u tim logorima, trebaju biti obilježeni svi logori, kako bi postali mjesta pijeteta, sjećanja, šutnje, molitve... To konkretno znači, da mi dolaskom u Stajićevo ne osuđujemo narod, ne generaliziramo, ne prejudiciramo, ne uopćavamo, čak ne osuđujemo ni sve stražare koji su tamo bili, zbog časnih primjera i postupaka pojedinaca među njima, no, oni koji su kršili Ženevske konvencije o postupanju prema zarobljenicima, koji su gazili osnovna ljudska prava i dostojanstvo, moraju odgovarati. Opet ponavljam – dolazimo u miru i prijateljstvu s ispruženom rukom pomirenja.     

Postoji iskrena želja da se zločini kazne

 

HR: Teško je ustvrditi točan broj ali, približno, o kojem je broju zatočenika iz Hrvatske riječ? 

 

Mi smo to naveli u kaznenoj prijavi, koju smo 22. svibnja 2008. predali u Beogradu Tužiteljstvu za ratne zločine, za pet logora u Srbiji: Niš, Stajićevo, Begejci, Srijemska Mitrovica i Beograd, u kojima je bilo zatvoreno oko 10.000 Vukovaraca, od kojih je oko 300 ubijeno, a 495 se još uvijek vode kao nestali. U njoj navodimo i 56 zapovjednika logora i stražara, neke s punim imenom i prezimenom, a neke samo po nadimku, na temelju iskaza svjedoka, logoraša.   

Da je bilo ubijanja i da je za to znao sam vrh JNA potvrdio je na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu general Aleksandar Vasiljević, nekadašnji šef vojno-obavještajne službe, koji je izjavio kako je 16. prosinca 1991. posjetio logor u Stajićevu i da je tada našao osmoricu ubijenih zatvorenika.

Do sada za te zločine u Srbiji nije nitko odgovarao, ali moram reći, na temelju suradnje i spremnosti pojedinih predstavnika tamošnjih vlasti na višim, ali i na nižim, općinskim razinama, kako postoji iskrena želja da se zločini kazne imenom i prezimenom. Samo takav pristup zločinu i počiniteljima i sa srpske i s hrvatske strane, može zacijeliti ratne rane i donijeti suživot između dvaju naroda, koji su nužno upućeni jedan na drugog. 

 

HR: Rekli ste kako je djelatnost vaše udruge puno šira od ove koju smo do sada spominjali.

 

Da, podizanje spomen-obilježja je samo dio aktivnosti naše udruge, jer trenutačno radimo npr. i na temi »Doprinos nacionalnih manjina u Domovinskome ratu«, jer je, prema dosadašnjim našim istraživanjima, među hrvatskim braniteljima bilo više od 10 posto pripadnika nacionalnih manjina: Albanaca, Bošnjaka, Čeha, Mađara, Slovaka, Rusina, Talijana, Ukrajinaca, i drugih, sveukupno 22 nacionalne manjine, među kojima i 10.000 Srba (samo u Vukovaru 100, što osobno mogu posvjedočiti). To samo pokazuje da nema govora o ratu između Hrvata i Srba, kao što se obično pojednostavljeno prikazuje, ili o ratu drugih naroda na području nekadašnje Jugoslavije protiv Srba, nego je to bio rat protiv velikosrpske agresorske politike, a to je ogromna razlika! Tu činjenicu nastojim svaki puta istaknuti kadgod mi se za to pruži prilika.

 

Ljudskost i humanost nadilaze sve okvire

 

HR: Vjerujemo da je za veći dio vojvođanske i srpske javnosti pomalo šokantan podatak o sudjelovanju Srba u obrani Vukovara. Možete li zato navesti i neke primjere? 

 

Jasno da mogu, ima ih više ali, evo, navest ću samo dvije činjenice koje najbolje potkrjepljuju moje tvrdnje. Prošle je godine upravo na naš prijedlog hrvatski predsjednik Stjepan Mesić odlikovao Srbina Aleksandra Jevtića, koji je u logoru u Stajićevu zaštitio oko 150 hrvatskih zarobljenika. Njega je kao Srbina prepoznao jedan oficir JNA i zapitao otkuda se on našao među hrvatskim zarobljenicima, na što mu je on odgovorio da ne zna, ali da nije jedini. Onda mu je rekao da odvoji Srbe kako ih se ne bi maltretiralo, a Jevtić je po cijenu vlastitog života, jer ga je netko mogao prokazati, izdvojio veliku skupinu ranjenih, nemoćnih i bolesnih Hrvata i tako ih spasio. Jednako tako, naš je prijedlog da jedna ulica u Vukovaru dobije ime po Predragu Gagiću, sinu pravoslavnog svećenika, koji je dijelio sudbinu svojih sugrađana i, nažalost, preminuo od posljedica batinanja u logoru u Srijemskoj Mitrovici. Njihovi su primjeri dokaz da ljudskost i humanost nadilaze nacionalne, vjerske, političke, dobne i sve druge okvire. 

 

HR: Uz želju da se dogodi vaš posjet Stajićevu i da on ostvari osnovne ciljeve, recite zaključnu rečenicu čitateljima Hrvatske riječi, subotičkoj, zrenjaninskoj, vojvođanskoj i srpskoj javnosti.  

 

Kao što sam već spomenuo – podržimo svi sve slične inicijative i sa srpske strane, jednako kao i s bošnjačke i hrvatske, da se obilježe sva mjesta ljudskih stradanja, posebice u logorima, s porukom da se oni nikada više ne dogode.