Arhiv tekstova

Poljoprivredni proizvođači još od ovogodišnje proljetne sjetve upozoravaju da je domaća poljoprivreda u iznimno teškoj situaciji. Prema mišljenju mnogih, domaća poljoprivreda je na najnižim granama u posljednjih deset godina. U ozračju takvih alarmantnih upozorenja, republički ministar poljoprivrede Saša Dragin razgovarao je prošloga tjedna u Novom Sadu s predstavnicima Zadružnog saveza Vojvodine i direktorima nekoliko zemljoradničkih zadruga. Član Izvršnog odbora Zadružnog saveza Vojvodine i direktor zemljoradničke zadruge Salaš iz Subotice Josip Anišić kaže kako je na sastanku zatraženo da republička vlada za sljedeću godinu utrostruči agrarni proračun u odnosu na ovogodišnji, jer poljoprivredna proizvodnja s prerađivačkom industrijom puni 30 posto republičkog proračuna, od čega se seljacima malo vraća.

Kao osnovni razlog za prazne džepove ovdašnjih seljaka, Josip Anišić vidi u činjenici da su poljoprivredni proizvođači u zemljama u okruženju subvencionirani od države najmanje 300 eura po hektaru, zbog čega su cijene njihovih proizvoda na tržištu poljoprivrednih proizvoda niže i zbog toga su u prednosti u tržišnoj utakmici u odnosu na domaće proizvođače. Niske cijene na tržištu utječu i na ovdašnje niske otkupne cijene žita i ulja, kao i drugih poljoprivrednih proizvoda, te seljaci tako jedva uspijevaju pokriti svoje troškove proizvodnje, bez mogućnosti zarade.

 

Bez povećanja subvencija seljaci u gubitku

 

»Mali proizvođači i farmeri, koji imaju proizvodnju u većem obujmu, u veoma su nepovoljnoj situaciji. Ovdje ne govorim, naravno, o veleposjednicima. Borimo se za veći agrarni proračun, jer je svima jasno kako su tržišna vrata širom otvorena. Kod nas se mogu uvoziti i prodavati poljoprivredni proizvodi, dok za izvoz domaćih poljoprivrednih proizvoda postoje razna ograničenja. Ne plašimo se konkurencije, ali u tržišnoj utakmici morali bismo imati bar približno iste uvjete za proizvodnju, što sada nije slučaj. Sadašnji poticaji za seljake od strane države nisu dovoljni za sudjelovanje u tržišnoj utakmici. Ovdašnji proizvođači nemaju ništa protiv usporedbe i utjecaja cijena poljoprivrednog tržišta, ali moramo imati iste uvjete proizvodnje. Nemam ništa protiv da poticaj ne dobivaju tzv. tajkuni, kao ni »liječnici, inženjeri, odvjetnici«, kako to kaže ministar Dragin, dakle oni koji se ne bave izravno proizvodnjom, ali veće poticaje moraju dobiti seljaci, jer bi se seljak tek s poticajem od 300 eura mogao nositi s konkurencijom u okruženju, pokriti troškove i ostvariti određenu zaradu. Sadašnji poticaj od 130 eura po hektaru nije za to dovoljan. I što se sada događa? Na tržištu se pojavljuje poljoprivredna roba čija je proizvodnja subvencionirana u mnogo većoj mjeri od proizvoda ovdašnjih proizvođača«, kaže Josip Anišić o razlozima izrazito teškog stanja domaćeg agrara i ističe kako su seljaci iscrpli sve rezerve, a sada po završetku ciklusa proizvodnje ostvaruju gubitak, jer zbog niskih cijena svojih proizvoda ne mogu pokriti troškove proizvodnje. 

»Mislim kako niti priča ministra Dragina o proizvođačima mlijeka, koju sam čuo na sastanku u Novom sadu, ne ‘stoji’ baš u cijelosti. Ministar kaže kako proizvođač više ne može živjeti od pet krava i da to mlijeko nije dovoljno čisto. U redu, i sad kad se takva proizvodnja polako eliminira, napravljeno je na stotine malih farmi s 50 krava. Seljaci su se zadužili, a cijena mlijeka je pala i sada ne mogu vraćati te kredite. I što sad? Nema više ‘zaostatka’ od ranije proizvodnje, seljaci nemaju ušteđevine. Treba li spominjati i zastarjelu mehanizaciju čiji popravak mnogo košta, a opet, ako se kupi nova mehanizacija putem kredita, seljak teško može otplaćivati obroke.«  

 

Strateški stimulirati proizvodnju

 

Bezbroj je puta postavljeno pitanje - gdje je rješenje problema domaće poljoprivrede? Kako se čini, prije svega, bez jasne vizije i strategije razvoja poljoprivrede, neće se moći jačati konkurentnost i »grabiti« naprijed. Postoji nacionalni poljoprivredni program, ali još nije usvojen od strane Vlade. Tako imamo situaciju da se »vatrogasnim  mjerama« pokušavaju ublažiti teški uvjeti u kojima se odvija domaća poljoprivredna proizvodnja. Činjenica je i da se uvozom poljoprivrednih proizvoda puni državni proračun kroz carine, ali ostaje i pitanje - kakva je zaštita domaćeg proizvođača i prerađivača? Jednako tako stoji činjenica da se teško može govoriti o strategiji razvoja poljoprivrede u uvjetima kada je agrarni proračun manji za 40 posto u odnosu na prošlu godinu. 

»Agrarni proračun je u odnosu na prošlu godinu znatno manji. Prošle godine je iznosio 27,6 milijardi dinara, a ovogodišnji je skoro prepolovljen. Poljoprivreda zajedno s prerađivačkom industrijom puni 30 posto republičkog proračuna, a izdvaja se 2,5 posto za agrarni proračun. Seljacima se govori kako Međunarodni monetarni fond državama u Europi sugerira da ne može biti više od 2,5 posto izdvajanja iz državnog proračuna u agrarni proračun. No, pogledajmo činjenice. U Njemačkoj primarna poljoprivredna proizvodnja puni 1,42 posto državnog proračuna, a izdvaja se 2 posto iz proračuna za agrarni proračun. Eto usporedbe s našom situacijom. Borimo se već dugo na tržištu, a nemamo iste uvjete. Nedaće ovdašnjih poljoprivrednih proizvođača dodatno je uvećala i svjetska recesija, žitarice i uljarice na tržištu nemaju visoku cijenu, a ovdašnji seljaci moraju proizvoditi i za izvoz, jer naše tržište nije dovoljno veliko za prinose s ovoliko hektara obradive površine«, kaže Josip Anišić i naglašava nužnost postojanja strategije razvoja poljoprivrede da bi se ovdašnja proizvodnja učinila konkurentnom. 

»Problem je i što se nekontrolirano stimuliraju neki oblici proizvodnje. Znalo se da će biti problema s otkupnom cijenom mlijeka, a omogućene su subvencije za osnivanje novih farmi krava. Novac se mora pametno uložiti. Stimulira se podizanje novih voćnjaka, dok se u susjednoj Mađarskoj stimulira onaj tko iskrči voćnjak, znači potiče se smanjenje voćarske proizvodnje. Hoću reći kako mora postojati strategija razvoja poljoprivredne proizvodnje. Znamo, primjerice, da države ne tretiraju pšenicu kao običnu trgovačku robu. Ako se zna da ima viška pšenice na tržištu, manje će se sijati, država će obarati cijenu i rješavati plasman. Ministarstvo poljoprivrede vidi kako je seljaku teško, ali se ne može samo izboriti za određene zahtjeve. Ministarstvo bi trebalo tražiti podršku zemljoradničkih zadruga, svih seljaka, ali i medija da bi se moglo izboriti za svoje zahtjeve unutar Vlade.«

 

I proizvođači mesa 

odavno samo 

preživljavaju

   

Ministar poljoprivrede Saša Dragin potvrdio je prošloga tjedna vijest da je skinuta zabrana izvoza termički obrađivanih suhomesnatih proizvoda od domaćeg mesa za zemlje Europske Unije, koja je važila od ožujka. Za klaonice je sigurno dobra ova vijest, ali mogućnost ove prodaje ograničena je na izvoz proizvoda koji su termički tretirani na preko 70 stupnjeva Celzijevih, a to su gotova jela, paštete, salame, polutrajne kobasice. To znači da se proizvodi iz viših cjenovnih kategorija, kao što su šunka, kulen, pančeta ili čajna kobasica, neće naći u ponudi za europsku trpezu. Jedno od pitanja koja se postavljaju je - kako će se domaći klaoničari uključiti na europsko tržište na kojem se svinjska polutka prodaje približno cijeni tovljenika u Srbiji – 150 dinara za kilogram? Ne raduje sigurno niti vijest da se u Subotici i okolici izjednačila ili skoro izjednačila cijena za prasad s cijenom za tovljenike, što znači da se proizvođači ne odlučuju na uzgoj, jer to smatraju nesigurnom proizvodnjom. 

»Subotički buvljak i tržnice ‘puni’ su raznih suhomesnatih proizvoda iz Mađarske, a upola cijene su nego ovdašnji takvi proizvodi. Znači, ponovno stižemo do priče o nužnosti većih poticaja. Također, moramo se izboriti da ovdašnji prerađivači mogu izvoziti svinjsko meso, a ne samo suhomesnate proizvode od svinjskog mesa termički tretirane, kao što je sada slučaj. Postoji i mogućnost izvoza goveđeg mesa na europsko tržište već niz godina, ali jednostavno nemamo dovoljno goveda. U posljednjih dvadeset godina stočarstvo bilježi negativnu stopu rasta. Dopušten je izvoz 8000 tona goveđeg mesa, a izveze se tek oko 1500 tona. I proizvođači mesa odavno samo preživljavaju. Naše stočarstvo veoma zaostaje za europskim zemljama, a siguran sam da proizvođači i prerađivači mogu ispuniti sve zahtjeve za probirljivo europsko tržište, ali im je potrebna pomoć države«, kaže Josip Anišić.