Arhiv tekstova

Poštovani Uredniče,

Čitajući (i gledajući) najnoviji broj Vašeg tjednika ne mogu, a da ne izrazim divljenje na  vještini manipuliranja javnošću koju ste u ovom broju demonstrirali, mada ste i do sada, u mnogo navrata, pokazali zavidnu razinu poosobljavanja općeg.

Zbilja, za čestitati je na novom ruhu, ali Kleide macht Leute nicht, drugim riječima Odijelo ne čini čovjeka, ali priznati se mora ostavlja utisak, a utisak je ...puno para. Glavni urednik treba čestitati svom direktoru koji uspijeva priskrbiti toliko novca da novine sa slabom prodavanošću, rijetkim kioscima na kojima se mogu nabaviti, s neizvjesnim vremenom izlaska (u Somboru, Srijemu i vjerojatno u još kojoj regiji se list gotovo nikada ne može dobiti petkom, najčešće »stiže« subotom, a katkada i tek u ponedjeljak). Kad god stigao, u srijedu se već ne može kupiti.

Zašto se misli da za skupo odijelo treba puno para kada je,  prema Vašim tvrdnjama, dovoljna dobra volja »onih koji u novinama i za novine rade«. Briga za dobrobit zajednice trebala bi podrazumijevati obvezu prijenosa tog  recepta i na ostale „subjekte“ koji rade u interesu hrvatske zajednice ili barem na one pod  protektoratom? Da li izrečena tvrdnja da za dobar rezultat nisu potrebne pare, znači  da oni za koje pare tražite (TV Tjednik, Klasje naših ravni, Hrcko, Miroljub) ne umiju raditi pa ih za to treba platiti? Mastan račun duga probava, kažem ja, a ne »neka« bezlična zamjenica. Da li ste, gospodine glavni uredniče, uvijek pišući po diktatu, ubeđivali čitatelje kako radite za dobrobit naroda ili je Dostojevski bio u pravu u maksimi o subjektu (nominativ) i mjestu (lokativ) u odnosu na genitiv (koga čega – zločina). Vi jeste majstor od pera, što jest´ jest´, glavni uredniče – pišete kako Vam drugi govori – toliko preciz-no da se plašim da ćete doći u sukob s vašim prvim nadređenim – direktorom kuće u kojoj radite (dobro je da ste se barem riješili još nadređenijeg ministra informiranja koga sada ne morate slušati). Direktor bi trebao imati sluha za osnivača. To je prosto pravilo osnivačko, ili je i osnivač za Vas manje važan od Vašeg direktora. Čitatelji očekuju da im predstavite novu predsjednicu Izvršnog odbora, planove i programe članova odjela, da bar iznesete neke od razloga zašto su promjene bile nužne kako bi jednoga dana zainteresirani mogli procijeniti jesu li bile neophodne. Umjesto toga ponašate se kao stranica knjige nesretna u ljubavi koja se taman zaljubila u jedan prst, a on okrenuo drugi list. Umjesto toga Vi podmećete čitateljstvu čistu demagogiju gospodina Ađina koji iznosi svoje nezadovoljstvo zbog promjena i protivi se svim promjenama. Da pišem, kojim slučajem gospodinu Ađinu tada bih mu napisala da sve što je nepromjenljivo nije ni primjenljivo, ali temeljem ovog interview-a voljela bih pitati predstavnike kulturnih društava koje ste tako zdušno predstavili u ovom broju, misle li i oni tako ili ni njima, kao ni gospodinu Ađinu ne smeta krovna organizacija koja, ne samo da prokišnjava, već je i temelj prilično trošan. S tom razlikom što gospodin Ađin kao vijećnik zna razloge prokišnjavanja (on zna da je veći dio novca potrošen na putovanja, kavane, i štošta drugo što su čelnici Vijeća procijenili kao bitno za zajednicu) za razliku od običnog čitatelja. Netko bira pogled kroz prste, a netko pogled u oči. Problem je samo ako se od silnog gledanja kroz prste više nikome ne smije pogledati u oči. U ime onih koji dobivaju mrvice sa carske trpeze i onih kojima ni mrvice ne ostaju – netko treba progovoriti. Barem ih upitati jesu li, kada su davali svoje potpise, kada su delegirajući svoje predstavnike ispred udruga imali na umu opću stvar (naciju – kako to gordo zvuči) s primjesama zadovoljenja po kojeg osobnog interesa ili su potpise davali i dizali ruke rukovodeći se socijalnim kriterijem  dajući time šansu nekima da se barem jednom, o trošku državâ, a pod nacionalnim barjakom, siti najedu, napiju, navozikaju, istelefoniraju do mile volje, da zadovolje svoje skribomanske sposobnosti, nauče igrati tenis, oboje svoju krv tintom, a vjernost plaćaju kobasicama. Netko dugove plaća kobasicama, a netko knjigom. Kakav vezir takav i tropar. Staro pravilo.

Čitatelji su, za pretpostaviti je, sigurno zadovoljni kada pročitaju da je netko od autora iz ovih prostora imao mogućnost promovirati svoje djelo u matičnoj nam domovini. Ali, opet ste uskratili informaciju čitateljstvu. Dogodila Vam se kardinalna pogreška i tako čovjeka lišiste da se hrvatskoj javnosti predstavi i svojim drugim izdavačkim poduhvatima, za koje ni ovdje mnogi ne znaju. Članovi Udruge prognanim i protjeranih iz Srijema, Bačke i Banata imaju pravo upoznati se sa cjelokupnom djelatnošću autora, napose ako je svestran pa izdaje ili suizdaje, dizajnira i druge tiskane publikacije (da Vas podsjetim na ono što Vi dobro znate da je autor za čiju promidžbu ne štedite truda niti novaca, prije koju godinu kao Tajnik jednog hrvatskog Društva iz Srijema o trošku matične nam zemlje tiskao kalendar s pravoslavnim i četničkim znamenjima – kakvog li načina da se iskaže ljubav prema zemlji u kojoj živi). Sigurna sam da bi ukrasili, premda je godina na izmaku, svoje domove kalendarom – tim remekdjelom brige o »njegovanju tradicije hrvatskog naroda u Srijemu«. Te slike uniformi i oružja taj prepoznatljiv oblik slova poruka je – znakovita. Trgovina je uvijek bila unosan posao, a rekla bih – što je jača pobuna protiv »kroatizacije Bunjevaca«? bolji je i napredak. 

Klan se klanom izbija. No, nemojmo se sada osvrtati – vrijeme prolazi, a vrijeme pokriva sve. Blago onima s kratkim sjećanjem, da nisu književnici, člankopisci i dizajneri preporučila bih im da nauče pisati kako bi mogli zapisati svoje izrečene misli – pisana riječ je lijek protiv zaborava. Kako će, brižni, prvi sutra znati što su mislili jučer drugi kada danas, oni sami, govore treće. To su stvaraoci nove nacije – valjda će se znati opredijeliti između naroda i nacije. Jučer Antihrvati, danas Hrvati, a sutra Dobrostojeći (narod ili nacija). Priča o plavom kitu ima samo jedan nedostatak – suvremenim Pinokiima ne raste nos nego standard. Stručnjaci koji ne dozvoljavaju da im osobna primanja ovise od tuđih davanja.

Na koncu, član Izvršnog odbora za informiranje u ranijem sazivu (kojeg nije trebalo mijenjati kaže glavni i dogovorni urednik, a sve to odobrava direktor) bio je u samoljubnoj harmoniji sa drugom dvojicom, sva trojica su mislila i činila isto, što ćete sada, glavni uredniče ako Vaš direktor odluči da svoja dojučerašnja gledišta promijeni za udobnija sjedala?! Što ćete glavni uredniče, ako direktor NIU HR odluči dati Vam otkaz jer pišete protivni njegovim interesima. Vjerujete li u spiritualizam, ili ćete se, jednostavno, u rukavicama, a pred zrcalom, Vas dvojica lijepo dogovoriti, a vidim da ste trećeg (bivšeg člana Izvršnog odbora za informiranje) već otpisali i zaboravili. Mada ste do jučer Vas trojica sasvim fino funkcionirali i odavali dojam apsolutne harmonije. Kako i da ne bude tako – ipak se dade najlakše dogovoriti sa samim sobom, makar imali sebe samoga u triplikatu (u trojnom paktu). No, sada Vam je ipak lakše, samo Vas je dvojica. Pogled u zrcalo i već je postignut svaki dogovor.

U priči o triciklu nikada mi nije bilo jasno tko okreće pedale, a tko može zabušavati. Najbolje je zamijeniti ono što se suviše iskrivilo. 

 

Antonija Čota,

članica Izvršnog odbora HNV-a