Arhiv tekstova

Silvija Putz (1983.) živjela je do svoje dvadeset i druge godine na Bikovu. Tamo je pohađala i osnovnu školu do četvrtog razreda, a ostale razrede osnovne škole završila je u Subotici. Živjela je s roditeljima, koji su se nakon osiguranja mirovine, prije godinu i pol dana, odselili u Bibinje kod Zadra. Silvija je namjeravala s njima živjeti u Zadru ili pak u Njemačkoj, gdje joj žive stariji brat i sestra, ali nakon završene više škole odlučila se ostati u Subotici.

»Svirala sam flautu u nižoj, te potom klavir u srednjoj muzičkoj školi. Tijekom srednje muzičke škole moje su ambicije bile su nastavak naobrazbe na muzičkoj akademiji. Iako sam se  pripremala za to, na kraju sam odustala od akademije i shvatila kako se ne želim time baviti. Glazba mi i danas jako puno znači i rado slušam kvalitetne hitove 70-ih godina i neke pravce komercijalnog tehno-housea«, priča Silvija Putz. Umjesto akademije upisala je Višu školu za obrazovanje odgojitelja u Subotici, nakon koje se i zaposlila u predškolskoj ustanovi »Naša radost«.

RAD S DJECOM: »Dobila sam posao i vidjela sam tu drugu stranu profesije. Nije isto promatrati struku iz škole, kada se odlazi samo na nekoliko sati prakse, i onako kako ga ja sada dojmim. Radim u objektu ‘Šumice’ i to s jaslenim uzrastom, i veoma sam zavoljela ovaj posao, te sebe vidim isključivo u radu s djecom. Sreća mi je što imam završenu muzičku školu jer sam dobila da vodim dječji zbor. U zboru sudjeluju djeca starijeg i najstarijeg uzrasta. Malo sam bila u to ušla naglo i nespremno, ali mislim da sam se snašla i pronašla se u tome«, priča Silvija.

Po njezinim riječima, posao odgojiteljice zahtijeva puno strpljenja i potpunu predanost poslu, te traži veliku odgovornost. Ona sebe još uvijek vidi kao početnicu, pa je tako i njoj kao i ostalim odgojiteljicama potrebna priprema aktivnosti i materijala i izvan posla.

Djeca s kojom radi stara su dvije i tri godine i s njima se, kako kaže, rade kraće aktivnosti jer su njihove sposobnosti manje. 

»Svako dijete je individua i specifično je na svoj način. Zanimljivo je, navečer ispričati svojim prijateljima i roditeljima dogodovštine, ali se često bojim kako u tome i pretjerujem. Ipak, puna sam dojmova i svaki dan ima novih dogodovština iz vrtića«, komentira naša sugovornica. 

SLOBODNO VRIJEME: Silvija se rjeđe viđa s roditeljima, negoli u vrijeme kada su se tek odselili te je tada češće posjećivali. Sada su već više od godinu dana razdvojeni i vrlo su često u kontaktu telefonom. Silvija se trudi otići kod njih za blagdane, a i preko ljeta svoj je godišnji odmor provela kod njih na moru. 

»Pripremam se polako za sljedeće putovanje, ali to neće biti kod roditelja već kod brata u Berlin. Vrlo sam sretna što sam uspjela dobiti slobodne dane i što ću tamo provesti božićne blagdane i dočekati Novu godinu. Bila sam i ranije u Njemačkoj više puta, ali u Berlinu nisam, pa je to neko dodatno uzbuđenje. Vjerujem kako će biti jako zanimljivo jer sam već 2004. godinu dočekala u Hamburgu, gdje mi živi sestra. Tada sam s bratom i njegovim prijateljima Novu godinu dočekala u ruskoj diskoteci. Ne sjećam se točno što je bilo od ruskih karakteristika, ali mi je bilo ugodno društ-vo i odgovarao mi je mentalitet tih ljudi. Ta je Nova godina bila u stilu maskenbala, iako se mi nismo maskirali. Uopćeno, bilo je vrlo interesantno. Vjerujem kako će i ovoga puta biti interesantno i da mi brat priprema neko iznenađenje«, otkriva Silvija. 

Svoje slobodne vrijeme provodi uglavnom s prijateljima i s momkom. »Ne izlazim puno u noćni život, jer ne nalazim svoju glazbu i adekvatno mjesto za provod. Muzička akademija mi je ostala kao neostvareni cilj, iako se zbog toga ne kajem. Kako narod kaže ‘tko zna što je to dobro’. Imam mnogo planova za budućnost, željela bih otići u inozemstvo, ali sebe, za sada, još ne vidim tamo. Trenutačno, dobro mi je tu i još uvijek izgrađujem svoj cilj. Željela sam živjeti sama i to mi se ostvarilo«, ističe Silvija Putz.               g