Arhiv tekstova

Iako, govoreći u kontekstu međunarodnog prava i općeprihvaćene terminologije, ne postoji jedinstvena i svuda prihvaćena definicija manjina, mi o njima možemo govoriti kao o »skupinama, brojčano manjim od ostalog stanovništva države, čiji članovi imaju etničke, vjerske, jezičke i druge osobine različite od brojčano prevladavajuće skupine, a prožete su voljom da navedene osobine očuvaju i da, zbog toga, ne budu izložene represiji i drugim neugodnostima«. 

Kao okvir i polazište analize manjina i njihovog položaja u širem društvu, uzima se definicija koju je dao Specijalni reporter za ljudska prava pri UN Francesco Capotorti: »Manjina predstavlja skupinu brojno inferiorniju od ostatka populacije, u nedominantnoj poziciji, čiji su članovi državljani zemlje u kojoj žive i posjeduju etničke, religijske ili jezičke karakteristike koje se razlikuju od ostatka populacije i pokazuju nekad samo implicitno osjećaj solidarnosti povodom zaštite svoje kulture, tradicije, religije i jezika«. 

SKUPINE: U nekadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, potom Srbiji i Crnoj Gori, a danas Republici Srbiji, manjine smo mogli klasificirati u pet osnovnih skupina, odnosno kategorija. Prvu skupinu čine »manjine koje imaju svoju zemlju maticu« a koja se nalazi u bliskom okruženju, primjer su Albanci, Mađari, Bugari i Rumunji. Druga skupina su takozvane »nove manjine«, čije su matične zemlje republike nekadašnje SFRJ. U ovu kategoriju spadaju Hrvati, Makedonci, Bošnjaci i Slovenci, a ista je situacija i s pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj.  U treću skupinu, »etničke manjine bez matične države«, spadaju oni koji se izjašnjavaju kao Jugoslaveni, ali i oni koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Time etnička pripadnost bošnjačkoj manjini postaje ambivalentna – s jedne strane Bošnjaci su konstitutivni narod susjedne Bosne i Hercegovine, koji su u nekadašnjoj SFRJ bili prepoznavani kao Muslimani, nerijetko i kao Bosanci islamske vjeroispovijesti, dok se s druge strane taj termin odnosi i na autohtone građane Srbije i Crne Gore koji naseljavaju zemljopisno područje Sandžaka, a Bosna i Hercegovina im nije matična zemlja.  Četvrta skupina su »male manjine europskog porijekla«, poput Čeha, Slovaka, Ukrajinaca, Nijemaca, itd. Petu skupinu čine »rasute manjine«, čije podrijetlo nije europsko, i u tu skupinu svrstavaju se Romi i Židovi. 

PRAVA: Normativno reguliranje i praktično ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina važan je zahtjev za demokratizaciju društva, te jedan od preduvjeta za ekonomsku i političku integraciju u ujedinjenu Europu. Nakon raspada SFRJ i nakon završetka rata, najveći izazov, ujedno i najveći problem, nastaje oko definiranja prava »novih nacionalnih manjina« koja su se odnosila na građane koji su ranije pripadali narodima bivše SFRJ. Po profesoru Siniši Tataloviću, u Hrvatskoj se često govori o starim i novim manjinama kako bi se naglasilo da postoje nacionalne manjine s dužom tradicijom ostvarivanja manjinskih prava, dok tzv. »nove« manjine tek izgrađuju svoje manjinske institucije i pripremaju se za cjelovito ostvarivanje manjinskih prava. Po njegovom mišljenju, europsko iskustvo pokazuje da su stare manjine otpornije na integraciju i posebno asimilaciju, dok su nove manjine to u puno manjoj mjeri. Prema Dušanu Janjiću, tek od promjena u SiCG 2000. godine, vlast ima više sluha za potrebe »novih« manjina, no osim deklarativne i načelne spremnosti za vođenje demokratske manjinske politike, potrebno je napraviti daljnje korake kako bi se status manjina generalno, i »novih« manjina posebice, regulirao primjereno strukturi i potrebama, kao i idealima demokracije. 

g