Arhiv tekstova

Jedan starovinski adventski adet (običaj) Bunjevaca Hrvata je da na Lucu (sv. Lucija 13. XII.), posiju žito u male sude (posude), da njim ozeleni do Božića i navisti novo lito, nov život koji započima proslavom dana rođenja Sina Božjeg. Ovaj narodni adet raširen po kršćanskom svitu vuče koren iz starog vika. Po julijanskom kalendaru, do 1582. godine, dan sv. Lucije pado je u vrime zimske kratkodnevice, a po tom kalendaru 13. prosinca bio je sridnji dan zime, kad je dan u godini najkraći. Tog dana su stari Rimljani držali svečanosti s veseljem i igrankom, slavili su Saturna, boga vrimena i  plodnosti.

Pouzdano se ne zna kad je nasto adet sijanja žita uveče prid sv. Lucu, al je osto do danas, s nakanom da ozelenjeno žito ulipča obiteljski betlem (prizor rođenja Isusa u Betlehemu), u pročelju astala nuz božićnjak s okićenom granom¹. Žene su svakog jutra žito orosile, do klijanja odozgor pokrivale navlaženim komadićom postava (platna) i metnile u pendžer (prozoru) di je dosta svitlo i ladno da ono (na)raste. Ima ko je ozelenjeno žito ulipčo opasanom zlatnom pantljikom, a u sridinu utaknio bilu svićicu.

U pismenima se spominje adet da su u novom viku, tu i tamo, dica išla po komšiluku i domaćinu izdeklemovali (recitirali) dobre želje za slideću godinu, ričima: »telilo se...kotilo se...prasilo se...leglo se...« i sl., rad čeg su čestitare posipali žitom i darivali ji. Tribalo bi istražit nijel tu koren adeta da dite «položaj» kod Bunjevaca, na Badnje veče udaranjem badnjače u prag el o dovratak ukućanima izgovara take želje.

SVETA LUCIJA: Ime Lucija potiče od latinske riči: lux = sjaj, svitlo. U nas se još izgovara Luca, Lucija, u novije vrime Svjetlana, a na ritko ima i muško ime Lucijan, Lucije.

Život Lucije je obavijen legendama, a od više kršćanski mučenica i svetica s tim imenom jedna od najpoznatiji je Lucija, rodom iz Sirakuze na Siciliji. Ko kršćanka mučena je i usmrćena mačom, zavrvastim bodežom, oko 303. godine. Legenda pripovida da joj je sudac zapritio, ako se ne odrekne kršćanske vire, da će je na silu osramotit u javnoj kući, al je nisu mogli maknit s mista. Onda je naredio da je poliju vrilim uljom i smolom i da je zapale, al je ni tako nisu usmrtili, posli čeg je sudac odredio da je probodu mačom. Pronađene su »Lucijine katakombe« i u njima njezina grobna jama. Saranjena je u Sirakuzi.

Sv. Luca je zaštitnica ratara, šnajdera, caklara, šustera, papučoša, pisara… svi koji rade sa zavrvastim sersamom kakim je usmrćena sv. Lucija.

BUNJEVAČKI ADETI NA SV. LUCU: Med tušta kadgodašnji adeta ostali su digdi još i danas:

* Božićnu svićicu umetnu u zeleno žito, koja gori na Badnje veče i Božić dok ukućani ne poidu čorbu, a posli je utrnu vinom el s malo čorbe.

* Divojke su na Lucu ispisivale na trinejst papirića toliko imena momaka, smotale ciduljice i metnile ji u lončić el vazu. Svakog jutra, obično u vrime posli rorate, izvade po jednu ciduljicu i negleduš bace el kobajage (tobože) izgube, a poslidnju ciduljicu otvore na Badnje veče. Na toj ciduljici je ostalo napisano ime, kako će se, možda, zvat njezin budući doživotni izabranik srca. Bilo je i takog da su kadgod i momci ispisivali imena divojaka na papiriće i s njima tako baratali ko i divojke.

* U većini bunjevački obitelji tog su dana ocikli grančice s pupoljcima voćaka: višnje, briske, zerdelije... da procvataju do Božića i da š njom okite sobu. (Kod mog dide u bajmačkom ataru ocičene grančice smo potapali u vodu na sv. Katu - 25. studenoga)

* Od Luce su ljudi, najčešće domaćin, počeli opisivat vrime svakog dana, vodit »Lucin kalendar«, do Badnjeg dana, jel se i slideće godine mogu nadat takom vrimenu u svakom misecu. Ako je kiša padala ujtru, u podne el uveče u to vrime će najčešće padat i u odgovarajućem misecu.

* Kadgod su u pojedinim obiteljima na Lucu kadili tamjanom košaru i volaricu i nagalas molili za Božji blagoslov da ji štiti od kojekaki nedaća, da njim nuz Božju pomoć odranjivanje josaga iđe od ruke.

* Žito posijano na sv. Lucu čuva se do Tri kralja i onda s njim porani josag i pilež, da budu zdraviji i veseliji.

Od nabrojani adeta i virovanja, med njima i praznovirja, jedva da se koji održo na kraju XX. vika, a i u davnini je bilo tušta nji, koji se nji nisu držali, smatrali su ji vračkama. (Većina ovi adeta su iz neobjavljene knjige »Praznovjerje Bunjevačkih Hrvata« Marka Kopunovića, koje je on sakupljo dvadesetak godina, do pedeseti godina XX. vika.

* * * * *

¹ Bunjevci se početkom XX. vika počeli kitit bor i š njim ulipčavat svečan astal za božićne blagdane. Dotleg su božićnjak kitili razgranatom grančicom kake voćke el razgranatim strukom korovske metle (lat. Kochia scoparia L. Schrad), koju su obavili i spekli kvasnim tistom i utakli je u božićnjak. To njim je bilo božićno drvce.        g