Arhiv tekstova

Gora blaženstava u Izraelu, koja se zove gora Korozain, zapravo i nije brdo. Prije bi se moglo opisati kao brežuljak na Genezaretskom jezeru. Još  i danas taj brežuljak leži postrance usred ničega. Često se događa da se neki ljudi popnu na brežuljak i vičući u vjetar drže govore. To nitko nikada ne zapisuje, nema kamere da snimi taj događaj, a govornici se rijetko fotografiraju. Ništa ne preostane od onoga što kažu ondje gore, čak ni sa fusnotom povijesti. Ipak se jednom, jedan jedini put, jedan čovjek uspeo  na onaj brežuljak i promijenio svijet. Ni onda prije dvije tisuća godina, nitko nije zapisivao, nije bilo televizijskih kamera, ni fotografskih aparata. Gora Korozain nalazila se u najudaljenijem kutu Rimskoga carstva i to da slovo onoga koji tamo govori neće preživjeti ni sata, bilo je sasvim sigurno. Da je držao govor u Rimu  na tržnici za senatorskom govornicom, postojala bi vrlo mala šansa da to netko zapiše ili da netko od nazočnih bude tako impresioniran da zapamti dijelove govora pa ih kod kuće zabilježi na svitku. Bilo bi barem moguće da se taj svitak nađe među malenim brojem antičkih spisa koji se daju dešifrirati. No, nije bilo tako. 

Taj se čovjek popeo na goru Korozain i rekao: »Blago siromasima duhom, njihovo je Kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima, oni će se utješiti! Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju…« Tako je osam puta rekao  »blago«. I konačno, »blago vama, kad vas zbog mene pogrde i progone i sve zlo slažu protiv vas, radujte se i kličite, jer velika je plaća vaša na nebesima…, ta progonili su tako i proroke prije vas.« Uistinu, nakon dvije tisuće godina, zamislimo se kako je taj izričaj Biblije koju je izgovorio Nazarećanin u svom govoru na gori najdublje urezan u povijest čovječanstva. Kako je moguće da je ipak preživjela do našega vremena? Neki čovjek širio je svoj nauk u najzabitijem kutu Rimskoga carstva i upravo taj nauk da preživi vrijeme? Za nas ne postoji upečatljiviji dokaz Božanskoga karaktera te poruke od činjenice da je ta poruka posijana u vrlo nepovoljnim uvjetima, a ipak je nadvladala prostor i vrijeme. Upravo ovdje, na ovom brežuljku, i sada još odzvanja cijelom čovječanstvu onih glasovitih osam Blaženstava. 

PRAPOČECI POVIJESTI: Mi se kršćani često puta zaustavljamo na takozvanom »manifestu« govora na gori. Taj »manifest« govora na gori Isusa Krista, koji je proglasio svoje Kraljevstvo preko osam Blaženstava, vraća nas u prapočetke naše povijesti. U prapočecima povijesti čovjek je postavljen na zemlju kao jedino slobodno biće. Sva su bića stvorena iz Božjeg razuma, iz Božje volje, iz Božje želje da svoje Božansko bogatstvo »rasipa« svijetom stvarajući prekrasan, neshvatljivi, čak neizmjerno veliki svemir. Samo jedno je biće, koje je rođeno u Božjoj ljubavi, a ima s njim odnos osobe prema osobi. To je čovjek koji je rođen unutar samoga »Trojstva«. Dakle, oduvijek postoji u srcu Božjem čovjek i dolazi na svijet kao na dlanu spremljenu kolijevku i za njega je sve osigurano od početka, njegovog začetka do prelaska u »kuću Očevu«. Sve je za njega stvoreno. Jedino što je Bog čovjeku ostavio jest njegova sloboda. 

Čovjek je stvoren kao »partner« Bogu. Ne da se nadmeće s Bogom, nego da surađuje s Bogom i ne da se nadmeće »nad«, nego da se usklađuje »sa«. Na taj način čovjek biva bićem koje je u srži, u biti, opečaćeno čežnjom za blaženstvom. Čovjek u sebi nosi neko opredjeljenje ili određenje: težiti k neizmjernom blaženstvu. Ta čovjekova sloboda jest njegovo blago, ali i njegova jedina opasnost. U praskozorje povijesti, ta se opasnost pokazala stvarnom opasnošću. Čovjek je, zaboravivši Stvoritelja, vrlo brzo zaboravio da je suradnik, pa je želio biti jedini gospodar. »Zagospodario« je, ali je izgubio sebe jer se je postavio namjesto Boga. 

Taj čin, kojega kršćanska tradicija zove istočnim grijehom, on se nastavlja u svima nama. Nitko od vjerujućih, ali i onih koji ne vjeruju, ne može zanijekati da je u to vrijeme kada je izgubio sebe, a pogazio drugoga postao nesretan. Kada je »zagospodario« drugima, izgubio je ono svoje intimno »ja« gdje bi mogao biti jedino sretan. Zato je istočni grijeh u stvari jedan početak koji se lančano do danas događa u svakom čovjeku koji posjeduje sposobnost opredjeljenja »za« i »protiv«, odnosno za dobro - protiv zla i za zlo - protiv dobra. To je jedina egzistencijalna borba koja u nama postoji. Kao borba opredjeljenja za dobro ili za zlo. Još tada, u praskozorje naše povijesti, Bog je obećao pobjedu dobra. »Zameće«, kako kaže Biblija, boj između žene i njenog potomstva, i između đavla i njegovih. Ishod je pobjeda žene tj. njezina potomka. 

NAJVEĆI DAR: Ovih dana Katolička crkva slavi to Otajstvo u blagdanu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Taj blagdan je novijeg datuma, ali izriče staro, prastaro Otajstvo čovjekove borbe opredjeljenja između dobra i zla. Isus Krist je onaj koji je čovjeku pribavio mogućnost da može pobijediti zlo i to samo dobrim. Međutim, kako se ta pobjeda ne događa u organiziranim »vojnim ili drugim formacijama«, nego isključivo svaka pobjeda nad zlim počinje u samom čovjeku, zato ovaj blagdan podsjeća ne samo vjernike nego i sve ljude dobre volje da odgovore na koncu koliko su »zagospodarili« onim što je u čovjeku zlo. Naš zao pogled, naše zle misli, naše zle namjere, naša zla djela se događaju u nama. Pobjeda nad napastima za zle misli, za zlu volju, za zla djela se također događaju u čovjeku. Samo čovjek koji je pobjednik u sebi, može biti koristan za druge, jer zna što daje i zna da daje iz dobre volje. Danas ne manjka čovječanstvu mudrih ljudi, još manje manjka bogatih ljudi. Ne manjka čovječanstvu ni moćnih ljudi. 

Čovječanstvo je danas siromašno, jer nema dobrih ljudi. Dobar čovjek je jedino bogatstvo čovječanstva, jer iz dobrog srca, iz čovjekove  dobrote, koji se definitivno egzistencijalno opredijelio za dobro, proizlaze svi dobri planovi, sve dobre misli, sva dobra djela i sve radosti koje pružamo drugima. Zato nas ovo vrijeme pred Božić i poziva na to da razmišljamo o tome ne što ćemo darovati, nego kome ćemo se mi darovati. Čovjek je upravo opterećen brigom darivanja kupljenih darova, a zaboravlja da je često puta njegov osmijeh, njegova riječ, a napose dobrota srca njegov najveći dar. Stoga mlada generacija mora shvatiti da će se tek onda moći darivati i moći obdariti drugog srećom, ako bude sam sretan ili sama sretna. To može samo onda ako je srce opredijeljeno za dobro i za pravu vrednotu. U protivnom, prazno srce se puno puta daje, ali ako se razbije ne nađe se ništa drugo osim praznine pa je čovjek ruševina, a ne više čovjek.

g