Arhiv tekstova

Ako bismo htjeli izbrojiti vlakove koji su pokraj nas prošli svih ovih godina ne zaustavljajući se, bit će da bi to bio zaludan posao. Tako velika znamenka možda niti ne postoji. Ili se broj tih propuštenih vlakova konusno približava beskonačnosti, pa o tome više nitko niti ne razmišlja. Ovo s najavljenim, pa odgođenim, pa hoće-neće pozivom Srbije u Partnerstvo za mir samo je najnoviji u nizu odavno zakašnjelih »uspjeha«. 

Mi se zato ovdje zabavljamo drugim stvarima i gotovo nadrealno djeluje ono što na »putu za Europsku uniju« (kakve li fraze!) srećemo posljednjih dana. Umjesto da nas stručnjaci raznih profila – ekonomisti, bankari, poduzetnici, pravnici, politolozi i ostali – pripremaju za ono što nas čeka u sređenim društvima, nas s TV prijamnika, čini se i više nego do sada, proganjaju slike nekog drugog svijeta: Šešeljev štrajk glađu u Scheweningenu, Glavaševa ista radnja u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, šokantno svjedočenje svjedoka suradnika na suđenju za ubojstvo premijera Đinđića, preznojavanje prozvanih političara i nekontrolirani tikovi na njihovim prestrašenim licima...

Što se to zapravo događa i zašto nam je blizak osjećaj da, kao onaj Super Mario u čuvenoj video-igrici, bezglavo trčimo zarobljeni u jednom nivou, i nikako da uskočimo u sljedeći? Jesu li takvome osjećaju pridonijeli samo raspisani izbori, u ime kojih je uvijek dopušteno sve, pa i ono najgore, ili se vrag uvukao najdublje što može, u sve pore sustava s kojim, kao njegov sastavni dio, dijelimo sudbinu?

Budući da kao organizirana društva nismo raščistili s prošlošću, ona nam se, ta prošlost, vraća kao sablasno priviđenje. I svuda nas prate slike koje nam pokazuju tragove zločina, a nemamo snage suočiti se s njima. Čak i onda, kada sa samog vrha države, ove ili one svejedno, stigne poruka – Mržnja osiromašuje, drugi nas obogaćuju! – nama je lakše to previdjeti i prečuti, nego poslušati.

U čudnom to svijetu živimo, a još smo čudniji mi, koji taj svijet tvorimo, ovakvi kakvi već jesmo. Hoće li već jednom svanuti jutro u kojemu bagziji, šešelji, legije i slični neće biti glavne vijesti dana, jutro koje će zauvijek rastjerati tjeskobne snove i najaviti novi dan. Dan naporan, radan i dug, ali – novi.

Z. P.