Arhiv tekstova

Hrvatska redateljica Saša Broz, unuka Josipa Broza Tita, sa svojim je ocem Mišom zaštitila ime i potpis svoga djeda. Korištenje Titova imena i potpisa u komercijalne svrhe Saša smatra »prostitucijom svoga djeda«, pa je stoga izjavila da »oni koji će imati namjeru baviti se zaradom koristeći ime moga djeda, moraju znati da to neće moći napraviti bez dozvole moga oca, a o uvjetima će razgovarati s njim«. 

Druga od šestero Titovih unuka, Beograđanka Svetlana Broz, od 1998. godine živi u Sarajevu. Svetlana je ćerka najstarijeg Titovog sina, Žarka, a o ovom postupku njezine obitelji mislim posve drugačije. 

»Očigledno da po zakonima Hrvatske, a i drugih država bivše Jugoslavije pravna osnova postoji. Međutim, postoji razlika između zakonskog i moralnog prava. Imaju li i moralno pravo na to? Ja ne želim ulaziti ni u čije motive. To bi moglo imati smisla i opravdanja samo ukoliko bi se sav novac od takve vrste zaštite Titovog imena uložio u instituciju koja bi se zvala Titov fond za stipendiranje studenata. Putujem po svijetu i nigdje nisam našla na nešto što je neprilično, a da je bilo vezano za Titovo ime«.

KNJIGA SVETLANE BROZ: Kao kardiolog radila je dvanaest godini na Vojnomedicinskoj bolnici u Beogradu. Kada je izbio rat, Svetlana je otišla u Bosnu i Hercegovinu, kako bi kao liječnica pomagala ratom unesrećenim ljudima. Tada su joj pacijenti bili iz sva tri zaraćena naroda u BiH i često je slušala njihova svjedočenja o nekome tko im je spasio život ili pomogao da prežive, a bio je druge nacionalnosti.

»Zbog toga sam uzela diktafon i krenula širom Bosne u potragu za sličnim svjedočenjima, jer su ona iz ordinacije ostala moja profesionalna tajna, ali i motiv i inspiracija«.

Iz tih svjedočenja nastala je knjiga »Dobri ljudi u zla vremena« i ideja da se, po uzoru na Jad Vašem u Jeruzalimu, u Sarajevu napravi park pravednika.

»Radi se o ideji da se u Sarajevu, kao gradu simbolu stradanja u ratovima koji su se dogodili prije 1999. godine na prostoru bivše Jugoslavije izgradi park u kojem će se komemorirati ljudi iz svih tih ratova, čestiti, moralni ljudi koji su imali građanske hrabrosti da u vremenu ludila kažu – ne -  tom zlu. Knjiga je početak rada na takvoj ideji. U toj knjizi postoji 90 primjera ljudi koji su rušili etničke, vjerske i bilo kakve druge granice i pomagali jedni drugima. Takvih primjera ima na tisuće. Da te pozitivne likove iz prošlosti prebacimo u budućnost i ostavimo trag o njima. Svaki taj čovjek ili žena imat će svoje drvo u parku i ispisano ime i prezime da bi neke iduće generacije kada budu šetale tim parkom mogle pitati zašto to ime zaslužuje da bude napisano«.

EDUKACIJA MLADIH: Svetlana Broz u Sarajevu vodi ogranak nevladine organizacije Gariwo i intenzivno radi na projektima edukacije mladih o građanskoj hrabrosti. 

»Depresivnost mladih na ovim prostorima zapravo je posljedica sustavnog rada političkih struktura na toj vrsti uspavanosti. Oni koji vladaju na ovim prostorima imaju želju da mladi ljudi ostanu uspavani, jer ih se boje. Boje se njihove snage i njihovog potencijala kada se probude.  Svjesni su toga da budna mladost ove zemlje neće trpjeti ovakvu politiku. Ako nekoga uspavljujete od kada se rodio, ako imate roditelje koji su traumatizirani ratom i uče svoju djecu – ne talasaj, a to vrlo često čujem, jer je to lakše nego da se bore, onda se oni  već od malih nogu uče da budu gmizavci, da pužu pred autoritetima, umjesto da se usprave na svoje noge i pošalje te autoritete tamo gdje im je mjesto, a to je pred pravosudne organe. E, taj preokret u glavama mladih ljudi zahtijeva vrijeme«.

JUGONOSTALGIJA: Bosna je zemlja u kojoj se žalost za Titom najviše osjeti – na njegov rođendan smrtovnice mu izlaze u novinama, bista ispred nekadašnje vojarne obasuta je cvijećem, kafić »Tito« sada je već kultno mjesto u kojem stoji i štafeta mladosti, a na svakom koraku prodaju se suveniri sa njegovim likom. 

Svetlana Broz za sebe kaže da je jugonostalgičar, ali i da je toj sintagmi zlouporabljen smisao. 

»Ja nikada niti jednu nostalgiju ne bih stavila u negativan kontekst. Svi imamo pravo da patimo za nečim i da nam nedostaje nešto što nam je dio života učinilo ljepšim. To je jugonostalgija. Ja volim zem-lju u kojoj sam se rodila i naravno da patim što je više nema. Svi dijelovi te zemlje koja je ubijena 91. godine u emotivnom i psihološkom smislu su i dalje moja zem-lja. Ja sam i dalje Jugoslavenka bez zemlje i državljanstva«.              g