Arhiv tekstova

Aleksandar Vidaković (1975.) osnovnu školu završio je u Lemešu (Svetozaru Miletiću), a srednju u Somboru za slastičara. Želja mu je bila izučavati nešto iz područja ugostiteljstva, a tada se malo ljudi odlučilo za taj smjer, što je njemu predstavljalo izazov. U ugostiteljstvu je uvijek sebe vidio, a tada je i puno razmišljao o odlasku iz zemlje radi uposlenja. Ipak, kako je vrijeme odmicalo Aleksandar je odlučio ostati u svom selu, Lemešu. 

»Isprva se nisam smio upustiti u područje poduzetništva, niti  su za  to postojali  uvjeti. Bavio sam se zemljoradnjom, uzgojem cvijeća i radio sam u Somboru kao pizza majstor. Tek nakon toga sam počeo razmišljati o svom baru ili slastičarnici«, priča Aleksandar Vidaković. 

RAZVOJ SELA: Nakon što je odlučio ostati u selu, sa svojih dvadesetak godina poželio je pridonijeti i razvoju svoga sela. 

»Moje aktiviranje u selu bio je splet okolnosti, naime zatekao sam se na zboru građana gdje me je nekolicina mladih predložila za koordinatora skupine za razvoj sela i poslije završenih kraćih obučavanja, uplovio sam u svijet natječaja i donacija. Nedugo nakon toga shvatio sam koliko toga mogu uraditi. Otpočela je suradnja s donatorima, konkretno, projekte nam je podržavao ADF i USAID. U cijeli proces uključili su se ljudi koji su razvoju sela posvećivali dobar dio svoga slobodnoga vremena. Vidjeli smo velik novac koji se smiješilo našoj lokalnoj zajednici i šteta je bila ne iskoristiti te mogućnosti. Projekt na kojem smo radili zvao se ‘Revitalizacija društva putem demokratskog djelovanja’ i tek na kraju smo shvatili kako je bit cijelog četverogodišnjeg projekta poticaj ljudi da u svojim zajednicama aktivno sudjeluju i ulaganjem svog aktivizma i demokratskih načela, promijene svoj život na bolje«, prisjeća se Aleksandar Vidaković. Krenuli su projekti jedan za drugim, postajalo je sve lakše i lakše. Lemeš, se izdigao iz sjenke prošlog razdoblja i postao je jedno od suvremenijih vojvođanskih sela. 

Četiri godine, koliko je Aleksandar na čelu skupine za razvoj Lemeša, kako sam kaže kao prvi među jednakima u projektu, prošlo je vrlo brzo. Sada se prisjeća kako skupih projekata od dvadesetak tisuća američkih dolara do onih malih, primjerice, kad se povodom Dana planeta zemlje, organiziralo čišćenje životnog prostora, gdje je cijela akcija bila u znaku druženja. To razdoblje Aleksandar je istodobno bio i član Savjeta mjesne zajednice i tako je povezao dva društvena angažmana koja su se dopunjavala. 

»Lemeš je prvo selo koje je u somborskoj općini dobilo semafore i to je bio naš drugi projekt. Donatori s kojima smo mi surađivali polako završavaju svoj posao u našem selu, pa kad pogledam unatrag, vidim kako se mnogo toga desilo i promijenilo u selu. Danas mi je prosto čudno kako neki ljudi poslije viđenih četiri godina truda i rezultata na terenu i dalje sjede nezainteresirano, jer misle kako su ti fondovi nedostižni«, komentira Aleksandar. 

Projekte razvitka sela uvijek je bilježio fotoaparatom, i kako saznajemo, planira prikazati te slike ostalima, kako bi se skupa podsjetili sela od prije i vidjeli što se sve uradilo. Kako ističe, u Lemešu postoji problem nedovoljnog aktivizma mladih, te premda se većina odazove na akciju, gotovo nitko ne preuzima inicijativu u svoje ruke. 

HODOČAŠĆA: Naš sugovornik, Aleksandar preuzeo je odgovornost još u jednom području i to nakon prvog posjeta zajednici Taize, 2000. godine, kada je išao sa skupinom iz Subotice. 

»Na mom prvom hodočašćenju u Taize, brat Rishar, mi je ponudio da iduće godine povedem skupinu iz somborske općine. Poslije proljetnog posjeta, brata Rishara našem selu, službeno me je pozvao da povedem mlade na hodočašće. Do tada se putovalo iz Subotice i broj mjesta je bio ograničen. Te prve godine, kada se pojavila mogućnost hodočašćenja u inozemstvo, zainteresiranost je bila vrlo velika, cijene su bile simbolične, a riješeni su bili problemi viza. Na molitvenim susretima u crkvi mladi su se pripremali za hodočašće i mnogi su tako vidjeli o čemu se radi. Neki su se prepoznali u tome, a neki su odustali. Ljudi koji su išli na ta hodočašća bili su bliski crkvi i strogo se vodilo računa da hodočašća ne pređu u turizam. Većina ljudi koji danas putuje s nama su hodočasnici od početka mog vođenja. U posljednje vrijeme i svećenici putuju s nama, tako put poprima pravo značenje. Prije par godina prijavili su se i mladi pravoslavne vjeroispovijesti, koji su se također priključili hodočašću, a dobili su preporuke iz svojih crkvenih zajednica. Ove zime hodočasti se u Zagreb i pripreme su u tijeku«, kaže Aleksandar Vidaković.

UGOSTITELJSTVO: Aleksandrova želja je bila da u svom selu  napravi ugostiteljski kutak. Prvi korak u realizaciji toga napravio je prije četiri godine, od kad radi njegov caffe-bar.  

»Uočio sam kako u Lemešu postoji problem da malo starije generacije mladih nemaju gdje izlaziti. Ti mladi odrasli su s jednom vrstom glazbe, a sada se sluša potpuno druga. Odlučio sam propratiti njihove potrebe. U ovome poslu čovjek može birati hoće li se baviti isključivo zarade radi ili će se držati svojih principa i stalnih gostiju. Kad sam otvorio bar, kružile su priče kako sam ga otvorio za jedan određeni krug ljudi, nadalje, kako su u lijepo sređenom prostoru sigurno cijene previsoke i slični komentari. Sam lokal ima svoj imidž i pravac, koji se tijekom četiri godine uspio sačuvati, a mogu reći kako se razlikujemo od ostalih konkurenata u selu po razini usluge, po ugledu na gradske caffe-barove«, ističe Aleksandar. Svakako, teško je izboriti se s novim trendovima glazbe, koja je sada popularizirana jer kako kaže nije umjetnost kupiti piće u trgovini za trideset dinara i prodati ga za pedeset nego treba osigurati zadovoljstvo gostiju u čemu Aleksandar i uspijeva.     

 

  g