Arhiv tekstova

Točno četiri godine nakon osnivanja Novinsko-izdavačke ustanove »Hrvatska riječ« pred čitateljima se nalazi njen najpoznatiji proizvod – istoimeni tjednik – u novome, suvremenom ruhu. Tehničko-grafičkim izgledom »Hrvatska riječ« osvaja standarde koji vrijede u današnjem tzv. »velikom« novinarstvu, a u manjinskome pisanom informiranju načinjen je još jedan korak koji će i drugi, kad-tad, morati slijediti.

Suština, međutim, nije u pukom hvalisanju, kako će to sasvim sigurno neki pogrešno protumačiti, nego u naglašavanju potrebe da se u radu, ma koga i ma čega, nastoje preskakati, zaobilaziti, uklanjati i rušiti prepreke, kako bi svaki sutrašnji dan donio kvalitetu više. Taj je put težak, dug i neugodan, ali je jedini siguran, ako se hoće obilježiti jedno razdoblje. 

Za novi izgled »Hrvatske riječi« nisu zaslužni samo oni koji u njoj i za nju rade, nego i tiskara »Rotografika«, koju s puno razloga mnogi smatraju najboljom velikom tiskarom u Srbiji, a za našu je zajednicu vezuje i hrvatsko podrijetlo kapitala, te povijest te tvrtke. 

No, izgled lista je jedno, a njegov je sadržaj nešto drugo. I o jednom i o drugom može se i treba razgovarati, ali bi bilo poželjno to raditi na temelju argumenata. U tom svjetlu zanimljiv je podatak, da je prodaja tjednika »Hrvatska riječ«, prema informacijama ovlaštenih distributera, u razdoblju od srpnja do listopada ove godine porasla za 15 posto, što bi neki mogli objasniti »zakuhavanjem« situacije u zajednici i tomu odgovarajućem medijskom praćenju u tjedniku. I, bez obzira što se većina dužnosnika javno zgražava nad svađama i podjelama, nepisano je pravilo da mediji žive na konfliktima, a da ih žabokrečina ubija. E sad, mora li tako baš biti i u manjinskim medijima, budući da ovi mediji imaju i širu, nacionalno-edukativno-prosvjetiteljsku ulogu, druga je priča. 

Prošli je tjedan hrvatsku zajednicu napustio još jedan njen ugledni djelatnik. Odlaskom Franje Vujkova na gubitku su svi, uz one s kojima je živio i one s kojima je surađivao na nacionalnom, kulturnom i političkom polju, tako i zajednica u cjelini. I po pravilu kada se dogodi ovakav odlazak, neumitno se postavlja pitanje: jesmo li poduzeli sve da se pravedno i dostojno odužimo svakome za ono što je uradio. I, po običaju, odgovor uvijek ostavlja mrvu sumnje da možda ipak nismo. A taj odgovor nekako uvijek stiže prekasno.

Z. P.